Nova doza ledene hladnoće i mraka iz Norveške

    868

    Iskald

    Shades Of Misery

    Datum izdanja: 12.07.2007.

    Izdavač: Indie Recordings / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Hymn Of Desolation
    2. The Shadowland
    3. Eden
    4. Lokes Dans
    5. Da Gjallarhorn Song
    6. Pesten
    7. Shades Of Misery
    8. Warriors Of The Northern Twilight
    9. When Hell Freezes Over

    Kao i mnogi mladi bendovi, i norveški Iskald započeo je svoju karijeru s puno entuzijazma i malo para. Tako su 2005. godine, kada su i formirani, snimili prvi demo materijal, a godinu kasnije, 2006., kada su skupili nešto više novaca, o svom trošku napravili i cijeli album. Njegovo je ime “Shades of Misery“, a sniman je tijekom rujna prošle godine, i nakon što je snimljen, za njega se nije puno čulo.

    Sve do ove godine, kada je za Indie Recordings ponovno snimljen. Ne mogu reći kako je zvučao u ‘originalnoj’ verziji, no ova ovdje solidna je varijanta modernijeg black metala, s puno melodija i manje, blacku svojstvene, sirovosti.

    Otprilike nešto kao zadnji Naglfarovi, s malim ‘natucanjem’ Dimmu Borgira i Immortalovih novijih albuma. To znači da ima puno atmosfere, tamne, naravno, čišćih, heavy/thrash catchy i groove gitarističkih riffova, scream, gutural & clean vokalnih kombinatorika, naratorskih dijelova, ‘dark’ klavijatura, pa jako brzih i jako sporih ritmova i akustika.

    Muziku podržava

    Korijeni ove jako hladne muzike u skladu s imenom benda (Iskald: ledena hladnoća) sežu u blackerske početke, pa se tako nije moglo, a vjerujem niti htjelo, izbjeći ‘sučeljavanje’ s izvornim, brutalnim black soundom s maksimalno nabrijanim, brzim gitarama, vokalima i blastbeatovima, te ‘lošom’ produkcijom.

    Takve su karakteristike nekako najočitije u završnoj kompoziciji “When Hell Freezes Over“, koja je dobrim dijelom ‘retro blackerska’, usto i protkana s heavy riffovima, deatherskim vokalima te mirnijim dijelovima s pianom u glavnoj ulozi.

    Nekako na njezinom tragu su mi i “The Shadowland” i “Pesten“, a s Dimmu Borgir/Immortal soundom povezao sam super ‘hladnu’ i tmurnu “Lokes Dans” i “Då Gjallarhorn Song“.

    Ovakvi albumi kod starijih ljubitelja blacka rijetko kad prolaze, ali zato do njih, barem prema dosadašnjim iskustvima, drže oni koji tvrde da i black metal ima pravo na svoju progresivniju, evolucijsku stranu. Kao i mlađa populacija, koja se u ‘mračnu’ priču uključila u posljednjih desetak (i)li manje godina.

    Kao i slični, i ovaj će album dosta podijeliti blackere, zato nema bolje varijante nego da se presluša, pa nakon toga donese individualna procjena. Moja je da je ovo sasvim solidno djelo benda koje definitivno ima potencijal. Samim tim što su u njemu dečki koji jedva da imaju dvadesetak godina.

    Muziku podržava