Nova dimenzija tuge i boli

    4458

    Ashes You Leave

    Songs Of The Lost

    Datum izdanja: 23.03.2009.

    Izdavač: Sleaszy Rider Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Apathy Overdose
    2. The Feast
    3. Stranded
    4. The Song Of The Lost
    5. Every You Every Me (Placebo cover)
    6. Taints
    7. Losing Fate
    8. Where The Pain Is
    9. Soul Of Ice

    Htjeli mi to priznati ili ne, iako ponosan, pomalo smo i čudan narod. Recimo, rado bismo u Europu, tamo pokupili ono što valja, ali se nauštrb toga nikako ne bismo htjeli odreći naših (uglavnom onih loših) navika. E pa ne ide to baš tako. Reklo bi se – malo sutra.

    Tako nešto palo mi je na um čim sam dobio, a prije nego sam počeo slušati novi album Ashes You Leave, i naš ‘teški’ karakter povezao i s odnosom prema (metal) muzici.

    Zašto? Pa jednostavno zato što nam, recimo, najčešće nijedan naš bend ne valja i svakome tražimo i najsitniju ‘dlaku u jajetu’ uspoređujući ih sa strancima. Ima li neki prema kojem smo manje čangrizavi, njega najčešće opisujemo na način ‘dobro je to za nas’.

    Što i kako mislimo, baš i ne znamo obrazložiti niti sami sebi, a kamoli drugima, i zato mi nikada nije bilo jasno što to točno znači. A frazu ‘dobro je za nas’ čuo sam na stotine puta.

    Muziku podržava

    Ako je ‘dobro za nas’, moralo bi automatski biti i za druge, to je jedino logično objašnjenje i samo tako razmišljajući možemo nešto postići. Ili pak jednostavno, oni vani to ne trebaju niti čuti, budući da smo ionako dostatni sami sebi? Pitanje je sad. Nikako da se definiramo.

    Priču o skandinavskom odnosu, točnije podršci publike, a pogotovo diskografa, te još više velikih medija prema svojim bendovima, kao glavnim pokretačima njihove uspješnosti i izlaska van svojih granica neću ponavljati, jer je toliko dobro znamo da sami sebi postajemo dosadni s takvim analizama. Tek zažaliti što je kod nas situacija potpuno izokrenuta.

    Mislim da je ‘formula’ iz drugog stavka nešto čega se Ashes You Leave nikada nije pridržavao i, uz ostalo, zato su jedini hrvatski bend koji je imao kontinuirani ugovor sa stranim izdavačem (nekad jakim Morbid Records) i koji je daleko jaču bazu poznavatelja i štovatelja svoje muzike imao u inozemstvu.

    Oduvijek zvuče europski, ili ako hoćete svjetski, a samim tim, dakako, i hrvatski. Znaju da trebaju biti dobri za sve ako žele da ih se sluša i gleda i tu je kraj priče. Tu, za mene, sve dileme prestaju.

    Kad naučimo da se nekome i nečemu ponekad i mi (poglavito u razmišljanjima) moramo prilagoditi, a ne svi nama, velika je vjerojatnost da Riječani neće biti usamljeni slučaj koji je svih svojih pet albuma objavio za stranog diskografa. Kažem pet, jer je i peti, “Songs Of The Lost” izašao za ‘strance’.

    A taj je album nešto što se čekalo šest i pol godina, skoro polovicu od četrnaest koliko Ashes You Leave postoji. ‘Potraga’ za novim izdavačem, pa skoro temeljita promjena postave, neki su od glavnih razloga da je tome tako. Valjda ima i drugih, no nećemo se njima dodatno opterećivati. Već ćemo za njih čuti, pa ih prenijeti.

    Jedino što bi, nadam se, bilo dobro reći prije nego ‘zaronimo’ u album, je podatak da su od najranijih članova u bendu još samo gitarist Berislav Poje i violinistica Marta Batinić, a preostali kvartet je, u odnosu na zadnji album “Fire”, potpuno nov. Tako je sada pjevačica, ujedno i klavijaturistica Tamara Mulaosmanović, još jedan gitarist je Matija Rempešić, basist Luka Petrović, a bubnjar Insanus.

    Tako drastične promjene u postavi sa sobom su neminovno morale dovući i određene u soundu, a one, s obzirom na tendenciju kretanja albuma “Fire”, i nisu neočekivane.

    Naime, Ashes You Leave se na albumu “Songs Of The Lost” daleko više nego na bilo kojem ranije ‘odrekao’ doom metala i gothicu je sada bliže nego ikada. Rekao bih da, ako su nekada sličili My Dying Brideu, što im mnogi spočitavaju, a u što ja baš i nisam 100% siguran, onda bismo ih danas otprilike mogli usporediti s Lake Of Tears, The Crest i Trail Of Tears.

    Nema tu sada previše sveprisutne ritmičke sporosti i doomerske ‘tromosti’, ‘teških’ gitara ili duboke produkcije, mada, neke od karakteristika poput dijelova sa sporim ritmikama, totalne depresije ili melankolično/apokaliptične atmosfere i dalje su ‘na snazi’. No isto tako, tu počinje poveznica, ili ako hoćemo tako reći, prijelaz u gothic metal.

    Melodramatično/apatični tekstovi, jak mračno/epski ugođaj, dominacija srednjih i umjereno brzih ritmova, a pogotovo kombinacija nježnih i osjećajnih ženskih, s grubo/grubljim muškim vokalima, jasne su karakteristike koje vode do zaključka kako je gothic metal ovdje ipak primaran stil.

    Iako je kompletan ugođaj dobrim dijelom i dalje željezno ‘težak’, povećana količina melodije čini ga puno providnijim, slušljivijim i jasnijim. Pogotovo gledamo li kroz prizmu gitarističkih izvedbi, koje su, bilo u ritam, bilo u solo varijantama, pune melodija, skoro bez onih turobnih, gotovo bolno distorzivnih riffičkih izražavanja.

    Zato tih ‘bolnih’ izražavanja ima u violinama, koje dodatno ‘zamračuju’ svaku pjesmu i, što se tiče njih, moram reći da sam rijetko kada čuo violine s tako tugaljivim soundom. K’o da će ih svaku sekundu ‘lupiti’ komet i raščetvoriti. Dakako, s obzirom da su baš tuga i bol glavne karakteristike albuma, apsolutno je nemoguće da se to ne zamijeti vrlo brzo, jer i ostale su individualne prezentacije prepune takvog ugođaja.

    U prvom redu ženski vokali, koje očito izvodi jedan jako sjetan anđeo, piano i akustike su također ‘na samrti’, jednako kao i basevi, a moram priznati da mi se ‘ful’ sviđaju bubnjevi, koji su čak na momente i nešto ‘veseliji’, skroz skladni, tečni, umjereni, s tek pokojim oštrijim prijelazom i ‘blastbeatom’, što ne narušava sklad relativne mirnoće.

    Za nešto takvo s vremena na vrijeme se pobrinu growlinzi, a ono čega bih ja općenito ubacio više su duboki, grublji muški vokali, otprilike kao što je to slučaj u pjesmi “Apathy Overdose“.

    U njoj se jako dobro poklapaju s growlinzima i ženskim vokalima, koji me, da to ne zaboravim, po svojim intonacijama ozbiljno podsjećaju na Liv Kristinine iz Leaves’ Eyes. Ne znam je li to zato što sam otprilike u isto vrijeme kad i ovaj album, gledao i slušao novi live DVD Leaves’ Eyesa, no čini mi se da Tamara i Liv imaju dosta podudarnih točaka.

    Što se tiče ženskih izvedbi, iako na njih nemam posebnih zamjerki, ja bih ih ipak malo ‘dignuo’ u dijelovima u kojima se preklapaju s ritam gitarama, a pogotovo bubnjevima, jer tu malo teže dolaze do izražaja. Naravno, ja tako mislim, što ne znači da tako mora biti. Gore spomenuta prva pjesma već kroz sam svoj naslov jako slikovito opisuje album, a dodajem još da je jedna od boljih, sa srednjim, melodičnim ritmom, puno riffanja, te odličnim ‘dublom’ violine i bubnja.

    Klasičarski piano otvara sporu/srednjebrzu pjesmu “The Feast“, i prati je u njenom većem dijelu, violine su opet tužne do donje granice izdržljivosti, vrlo su lijepi melodični riffovi, a posebno je dojmljiv dio u kojem se isprepleću s growlinzima, pa kasnije ‘stapaju’ s akustičnim i solo dijelom. Jako zanimljiva, ‘raznobojna’ i najljepše otpjevana pjesma, pravo onako u gothic stilu.

    Naslovna stvar jedna je od boljih i glasnijih, također s dosta melodija, jačim bubnjanjem, čišćim solažama koje unose još jačim obujam melodičnosti, a dio vokalnih performansa vrlo je lijepo ‘zamotan’ u violinski peformans. Spori početak uz onako ‘borbenije’ bubnjeve, violinu i bas, pa kasnije priključenje s jednako takvim female vokalima i growlinzima, uz dodatak brzog ritma i žestine neke su karakteristike “Every You Every Me“, obrade Placebove pjesme iz 1999. godine.

    Ovih nekoliko pjesama izdvojio sam jer sam uz njih stavio najviše zabilješki prilikom preslušavanja albuma, no to ni u kom slučaju ne znači da je bilo koja od njih najbolja. Mislim da je ovo dosta ujednačen, kompaktan album, koji nema niti jednog naslova koji bi ozbiljnije odskakao ili odudarao, bilo u pozitivnom ili pak u negativnom smislu.

    Zato i mislim da je dosta dobar album, kojim je Ashes You Leave opet pokazao da je dio Europe i svijeta u muzičkom smislu. To se nije i neće se promijeniti, i siguran sam da ima daleko veće šanse vani nego kod nas. Na žalost. Ili na sreću. Kako kome bolje odgovara.

    Muziku podržava