Nova dimenzija black metala

Vlasnici jednog od najboljih black metal albuma svih vremena (“Vittra” – 1995.), poput većine svojih žanrovskih kolega, nastavljaju evolucijski ciklus. Sukladno razvojnoj strategiji, Naglfar je i na svojem najnovijem, petom po redu studijskom ostvarenju, proširio svoje poglede na metal.

Naime, iako se u njihovoj muzici i nadalje većina događanja vrti oko black metala, on je ovdje napravljen u modernijoj, melodičnijoj varijanti, s dosta utjecaja izvornog heavya, thrasha i deatha. Iako ima nekih klavijaturističkih supstanci, ne bih ga previše povezivao sa simfonijama, jer su one više usmjerene ka melodioznosti i dizanju atmosfere, a malo, jako malo skladane u sympho formama.

Vokalne sekcije su te u kojima je zadržan najveći utjecaj blacka, mada, u njihovom guturalno-vrištećim izvedbama ima puno više razgovjetnijih, slušljivijih dijelova negoli je to ranije bio slučaj. Također, u gitarističkim izvedbama ima dosta originalne sirovosti, ali i čišćih, heavy/thrashu svojstvenijih riffova, pa i solodionica.

Blastbeatinga ima u manjem, mada ne u zanemarivom obimu, ali zato dosta ima klasičnog bubnjanja, a zamjerku stavljam na ipak premali angažman, ili bolje rečeno, utjecaj bas gitara. Naravno da je kompletan materijal ozbiljno obavijen mračnom, dramaturškom atmosferom, za što su zaduženi prije istaknuti klavijaturistički, piano, pa i efektno složeni gitaristički akustični aranžmani, kakvi su npr. u pjesmi prigodnog naziva “Into The Black“.

Njezin početak i kraj pripada akustikama, a između su se uvrstile black/death vokalne izmjene te spori i brzi ritmovi s doista čistim gitarama, u čijim se izvedbama čuju i lijepe, blacku pomalo atipične solaže. Jedna od bržih pjesama je “Odium Generis Humani” s novim snažnim, agresivnim pjevanjem, soliranjem, urenebesnim bubnjanjem te visokom završnim dramaturškim utjecajem.

Tražeći pjesme koje bi se mogle najviše povezati s ranijim radovima, nametnule su mi se “The Darkest Road“, “Way Of The Rope” i “Plutonium Reveries“, zasigurno najbrže i najelektriziranije od svih. Osobno, najzanimljivikom doživljavam “Harvest“, sedmominutnu pjesmu s epskim prizvukom, koja je u sebi objedinila sve ranije naznačene karakteristike, plus snažniji utjecaj drame, ali i folka.

Ne znam jesam li možda premekan i neobjektivan prema ovom bendu, obzirom da mi je jedan od dražih u black metalu, čiji pak uopće nisam fan, ali mi se čini da je napravio još jedan vrlo dobar, profesionalan album, koji je označio vrhunac njihove karijere. Uobičajena i dosadna fraza koja se koristi u ovakvim slučajevima bila bi ‘najzreliji album’, no ja bih se radije koristio izrazom ‘najkompletniji’, čije mi je preslušavanje za potrebe ove analize doista pričinjavalo zadovoljstvo.