Nostalgija prema mladosti i zvuku ’80-ih

O ljubavi i prekidu s Laurom Marling mogli smo čuti priče i priče, a danas je Charlie Fink mnogo zreliji autor i svoje je spisateljstvo odmaknuo od ljubavnih jadikovka. Što je bilo, bilo je…

Ipak, baš ta prošlost mu je nekako najdraža tematika, pa već iz samih naslova pjesama možemo vidjeti da ga pere opaka nostalgija, da se rado sjeća svojih tinejdžerskih dana i starih prijatelja, makar i sa sjetom, dok se osjeća mali strah pred onim što ga očekuje, ozbiljniji i odrasliji život. Možda baš i zbog toga novi album djeluje toliko moćno, prpošno i prije svega zabavno.

Album čini instrumentalni “Introduction” i devet pjesama koji se logički nastavljaju na prošli album “Last Night on Earth”, a odišu pop-rock zvukom ’80-ih s izraženim bas dionicama, raskošnim orkestracijama i vrlo dojmljivom Finkovom interpretacijom, pa lako možemo zaključiti da je “Heart of Nowhere” još jedan zgoditak u nizu benda Noah and the Whale.Već s naslovnom “Heart of Nowhere“, na kojoj su ugostili mladu indie zvijezdu Annu Calvi, Noah and the Whale pokazali su kako je lako napraviti zaraznu i radiofoničnu pop pjesmu, nabijenog ritma i zanimljivih gudača zbog čega možemo reći da im je ovo jedan od najvećih hitova u post-“5 Years Time” fazi (ta pjesma im je ujedno bila i prvi izdan singl), a tako neodoljivo vuče na ’80-e.Sličnu situaciju dobivamo i sa sljedećom “All Through the Night” u kojoj se osjećaju utjecaji ranog Brucea Springsteena, ali i U2 gitara, a sve je ponovno vrlo moćno i hitoidno, pa vjerujem da će ova skladba biti jedan od narednih singlova.

Kako album odmiče, tako dobivamo nove pjesme s kojima se Fink vraća u prošlost, pa je tako “Lifetime” o naglom odrastanju, a u pjesmi ponovno dominiraju gudači, dok se jedna od najjačih stvari albuma nalazi pred samim krajem. To je “There Will Come a Time” za koju ne čudi da je već dobila i svoj videouradak.

Za bend Noah and the Whale također bismo mogli ustvrditi da možda žive u krivo vrijeme jer da žive u ’80-ima sigurno bi punili arene poput The Police ili Talking Headsa, ali i ovako, s vremenskih odmakom, zvuče vrlo svježe i upečatljivo, bez direktnih kopiranja svojih najvećih uzora.

Koliko god se sa sjetom vraćali u prošlost, glazba na “Heart of Nowhere” pruža toliko optimizma i veselja da svakim novim slušanjem album biva još bolji, a glavni razlog leži u tome što je većina pjesama vrlo radiofonična, a opet nije čisti izlizani pop, pa možemo stisnuti ruku Charlieju i reći mu da je ponovno uspio.