Nostalgični nastavak putovanja

Dosta brzo u odnosu na prošlo izdanje “The Final Journey”, njemački sastav Black Messiah oglasio se s novim albumom, šestim u 21 godinu dugoj karijeri.

I slično kao na prethodniku, “Heimweh” također donosi teatralnu
kombinaciju black i folk metala, paganskih tema vezanih uz skandinavsku
mitologiju. Ali, ona ovoga puta nije isključivo borbeno-jurišna, već ima
i obilje mirnijih, staloženih dijelova s prosvjetiteljskim
obilježjima, kao i razigranijih, opuštenijih i prozračnijih folk
ritmova.

Surovi, razljučeni i jezoviti vokali znaju biti u središtu pozornosti glazbene priče, koja obuhvaća i orkestralije, zborove, gudačke sekvence, sirove atonalne i hevijanerski distorzirane riffove, gromovite blastbeatove i dijabolične baseve. No isto tako, vokali se ističu i u čistim, mirnijim, emocionalnim prezentacijama ispunjenim melankoličnošću, u čemu imaju ispomoć zborova, te manjim dijelom solističkih pratnji. Atmosferski ugođaj je očekivano zamračen, filmski napet i dramatičan, maksimalno naepiziran, pjesme su dosta duge, najvećim dijelom u trajanju sedam i osam minuta, obiluju i melodijskim linijama u svim presjecima, pa su zbog toga i dosta protočne, čak i podnošljive razine slušljivosti.

K tome, ovaj je album jedan od razrađenijih, razvučenijih, konstruktivnijih i strukturalnijih izdanja Black Messiaha s poliritmičkim pjesmama u kojima se bombastični sound, propovjednička pjevanja, filtrirane gitarske i orkestralne tonove, te općenito proširenije instrumentalizacije, nameću kao tanka zraka sunca i svjetlosti koja se probija u sav taj mrkli mrak. I u konačnici, više je okrenut folku nego ijedan do sada, s jačim utjecajima orkestralija i melodija, raširenijeg je sounda i poprilično dobro balansira između black i narodnjačkih elemenata, kao glavnih segmenata albuma.

Patnički ženski vokali ‘umotani’ u orkestralije s glavnim rolama roga i violine, plemenski bubanj i filmska dramatičnost karakteristike su intra “Symphonia Pagana”. “In The Name Of Ancient Gods” tipična je atakirajuća, energična pagan-folk-black pjesma s bijesnim vokalima i klavijaturama, sirovim black riffovima, brzim bubnjem i podupirajućim orkestralijama.

“Jötunheim” je u neku ruku ogledni primjerak svekolike izbalansiranosti, grublja stvar u prvom, melodičnija i prozračnija u drugom dijelu, a “Wildsau” je totalno iznenađenje. Opuštena polkasta narodnjačka stvar koju bi mirne duše mogli pripisati Trollfestovom opusu, sa zabavnim outrom uz onomatopeju domaćih životinja.

“Heimweh” je ugodna pjesma, akustična balada s uvodnim ‘provjetravanjem’, bogata melodijama i sjetnim raspoloženjem, umirujućim gitarama, frulama, čistim vokalima i epskim zborom, a “Die Quelle der Weisheit” vraća grubost i osornost kroz surove vokale, blastbeatove, žešće gitare s razvučenijim solom i uozbiljenim orkestralijama.

Uglavnom, na sceni u koju je teško unijeti ili na nju donijeti nešto inovativno i nikad čuto, Black Messiah se sasvim dobro snalazi, prije svega zahvaljujući polukameleonskim sposobnostima. Albumi im uvijek budu slični, ali baš nikada isti. Svaki puta neke omjere malo ‘pošemere’ ne bi li sveukupni sound bio drukčiji ili u najmanju ruku rasprostranjeniji, što im je na ovom raznolikom albumu uspjelo i više nego dobro. Napraviti ono što su mnogi očekivali, a da opet bude zanimljivo, napeto i sa neizvjesnim krajem.