Noise-free Sonic society

21. album u dvadesetpet godina dugoj karijeri Sonic Youth snimili su bez dugogodišnjeg suradnika i producenta Jima O’Rourkea koji je napustio bend netom prije snimanja, što je zasigurno dosta utjecalo na zvuk, jer teško da su ikada snimili ‘mekšu’ i popičniju ploču.

Teško je biti objektivan kada pišete o jednom od svojih najdražih bendova, unatoč činjenici što su vam svi njihovi albumi poslije “Dirty” poprilično nevažni i nabavljate ih isključivo iz kolekcionarskih pobuda.

Nekako se poklopilo da sam Sonic Youth otkrila nedugo nakon što je izašao “Goo” te mi je taj album od prvog dana bio strašno drag i za razliku od mnogih fanova nema šanse da ga se ikada odreknem. Smatralo se naime da su izlaskom tog albuma Sonic Youth otplovili u komercijalne vode, što je bivalo dodatno potkrijepljeno činjenicom da su dvije godine prije toga potpisali za Geffen.

Točno je da su se tim albumom približili široj publici, no vrijeme će pokazati da im nakon “Dirty” više nijedna ploča nije bila tako upečatljiva, što nažalost također vrijedi i za novi album.

“Rather Ripped“, posljednji album na koji ih obavezuje ugovor s Geffenom, potpuno je lišen bilo kakvog eksperimentiranja što i ne čudi toliko s obzirom da unazad nekoliko godina Sonic Youth svoju eksperimentalnu stranu ispoljavaju kroz SYR izdanja i solo albume svojih članova.

Ono što čudi jest da su Sonic Youth snimili za njih potpuno atipičan pop album, koji bi starim fanovima trebao biti puno veći trn u oku od gore spomenutog “Goo” te mi stoga nikako nije jasno zašto je pobrao tako dobre kritike.

Bez većih potresa, bez nabijanja po gitarama i noiseu, tek tu i tamo potkrala im se pokoja disonanca (meni najbolja stvar na albumu “Sleeping Around“), a cijeli album zapravo se sastoji od čistih pop melodija. Tekstove većinom potpisuje Thurston Moore (prvi singl “Incinerate“) koji se po običaju izmjenjuje s Kim Gordon na vokalu (“Reena“, “The Neutral“) a jedna od boljih pjesama jest i Lee Ranaldova “Rats“.

Zanimljivo je da album sniman u istom studiju gdje su snimljeni i “Sister” i “Experimental Jet Set, Trash And No Star”, što očito ipak nije potaklo članove benda da ga barem malo približe ako već ne lo-fi eksperimentima, onda barem malo kompleksnijim strukturama.

Nakon nekoliko slušanja mogla sam samo duboko uzdahnuti i odložiti album na policu, bez neke veće nade da ću ga se u nekom skorom vremenu opet zaželjeti. Ako ste okorjeli Sonic Youth fanatik onda ćete htjeti imati ovaj album u svojoj kolekciji makar vam, kao i meni, stajao na polici, no slobodno ga preskočite ukoliko očekujete da on i dalje ‘miriši’ na avangardu, New York i noise-osamdesete.