Noći su ipak najbolje za spavanje

Kaže se da paziš što želiš jer bi ti se moglo ostvariti, pa pripišite kao dokaz toj tvrdnji Mobyev deseti album naziva “Destroyed“.

Naime, album je, prema riječima autora, nastao kao posljedica njegovih nesanica, tvrdi da ne spava kad putuje, te je njime pokušao dati osvrt na ono kakvim on čuje te sitne sate u različitim gradovima. Nadalje, naveo je da ne zna koliko će album ijednom slušatelju imati smisla, te savjetuje da ga se bar jednom posluša u cijelosti i točno tu je sam sebi smjestio, jer vjerujem da je većina učinila baš to, poslušala album, jednom, u cijelosti. Razlozi su mogli biti razni: znatiželja, nevjerica, pa do samog ustupka Mobyu jer dosadašnjim radom zaslužio je da ga pokušamo shvatiti bar na njegovu molbu.I tko to uspije, Mobya zbilja voli, jer album je takav divan smetatelj koncentraciji da bi ga trebalo svrstati u obvezan alat za vježbanje iste, a znaš da si uspio kad za svih petnaest pjesama ne pomisliš da je baš ta pjesama uvod u album.

Pjesme koje su primjetne, no ne ograđujem se od divne moći sugestije, su singlovi. Pjesma “The Day” je prva koja nakratko koncentrira, no to možda i ne čudi jer tu se prepoznaje ta prava ‘Moby depra’, što kroz stihove, što kroz glazbu koja ih prati, pa je to jedan atmosferičan track s puno razmazanih ‘tepiha’ u podlozi, a opet ni po čemu poseban.

Sljedeći takav slučaj je s pjesmom “Lie Down in Darkness” koja nudi cohenovski štimung, osim elektroničkog beata u pozadini, sasvim je snena i lijena, ali opet ni po čemu posebna pjesma na albumu. S “Victoria Lucas” opet odlutaš, ali vratiš se malo na “After“, pjesmu klasičnoga staroškolskog Moby zvuka s ljepljivim ponavljanjem stiha ‘but my mind was slow‘.

I sve to završi na “The Right Thing” pjesmi, jer vuče nekako na singlove s albuma “Play”, downtempo kao ‘siguran pucanj’ za još jedan singl, ali opet dosadnjikav jer da, o da, to se već čulo na svim onim inim singlovima u njegov karijeri kad je radio glazbu koja je išla ispred vremena, a ne kaskala za njim.

Sve u svemu, dođe se na to da je album “Destroyed” samo još jedan album u Mobyevom sveukupnom katalogu albuma. Stoga možemo gledati da je uspio promašiti i razvaliti taj svoj jubilarni album, jer ako ćemo po kritikama koje su sveukupno prosječne, igrao je na sigurno. Za obožavatelje lika i djela to je album koji će se poštovati jer oni će ga razumjeti bolje i uspjeti u svoj to melasi monotonije čuti njegovu krajnju neovisnost kao umjetnika, neopterećenu ičim drugim doli izražavanjem sebe kroz glazbu za koju na kraju, ipak, trebaju uputstva za upotrebu ‘album poslušajte bar jednom u cijelosti’.

No, neosporno je da je album intiman i rađen više za autorov gušt, ali usprkos svom tom izlaganju njegovih osobnih doživljaja sitnih noćnih sati različitih gradova, to nikako neće biti album po kojem će se spominjati, ako ništa drugo onda zbog atmosfere na cijelom albumu i singlovima koji su down, a znamo da su danas rijetki ti kojima toga treba više nego onog što je up.

Tekst: Maja Biloglav