Noć, cesta, auti i krik

“A vidi kak’u pilu imam? O’š se vozit’ s menon, a?”, rekao bi neki frčkavi (ricavi) momak hrapavog glasa (rekli bismo Vlaj) nekoj lipoj divojci.

Na zadnjem sjedalu auta ima i gitaru, samo ne svira rane stvari Miše Kovača, nego svoje. U pjesmama spominje vožnju, lutanje, slavi osjećaj slobode, više uživa da se u nečem usudi nego da to što se usudio uspije.

“Tramps like us, baby, we’re born to run…“, ključni su stihovi s njegovog prethodnog albuma “Born To Run”, a njegov autor, Vlaj iz prethodnog pasusa, Bruce Springsteen (zvani The Boss, Šef, ili Gazda), unatoč velikom uspjehu, borio se s dotadašnjim menadžerom. Stvar će završiti i na sudu, a Springsteen neće moći objavljivati ploče dok se spor ne završi.

Svejedno, muze su mu naklonjene: u periodu nakon albuma “Born To Run” piše i snima oko 40 pjesama, od kojih deset njih 2.6.1978. izlaze kao album “Darkness at the Edge of Town”. Ostatku je određeno da ih ili obrađuju drugi izvođači (Patti Smith, The Pointer Sisters), ili da trunu u samoći nekog skladišta ili hard diska.

“The Promise” nije obećanje, nego dvostruka kolekcija pjesama kojima samo čudne okolnosti nisu dale da se objave. Glavna tema albuma su naravno noć, kao simbol slobode kad se može činiti što se želi jer nitko to ne može vidjeti, auto kao simbol kretanja i snage, željena ljubav koja će se probati osvojiti na bilo koji način i pritom neće biti srama ponosno pokazati svoje emocije.

Od dvadesetak pjesama, minimalno pola je visoke kvalitete, a slijed pjesama na prvom disku pogotovo čini da se pjesme doimaju kao vrlo uspjeli koncept o mladenačkom vrludanju koje je s jedne strane puno nadanja, s druge puno straha, s treće ovisno o priznavanju drugih.

Tako nešto svakako nije moglo izaći kao regularni album, pogotovo ne 1978. nakon 3 godine prisilne stanke. Period od 3 godine je tada smatran izuzetno dugim, a Springsteen se nije želio kockati sa sirovim zvukom, te žrtvovanjem komercijalnih aduta u korist pojačane izvođačke sugestivnosti. Potonje se može čuti kod Šefove varijante pjesme “Because The Night” – u njoj Bruce Springsteen zvuči nepopularno plaho, dok Patti Smith (koja je iste, 1978. godine objavila svoju verziju) zvuči kao frajerica koja zna što želi i to će i dobiti. Stoga, nije ni čudno da je njezina verzija poznatija.

“Racing In The Street” na “Darknessu” je gotovo umiljata i mila pjesma, a ovdje je dobila tretman koji zaslužuje – uz oštriju i siroviju izvedbu E Street Banda, ona svakako zasjenjuje verziju s “Darknessa” no isto je tako jasno da ova verzija nema što tražiti na albumu “Darkness At The Edge Of Town”. “Fire” svoj život živi kao verzija od Pointer Sisters, a “Spanish Eyes” će dobiti drugi tekst i drugi refren i postat će “I’m On Fire” s “Born in the USA”.

“Gotta Get That Feeling” i “Someday” su divne posvete Royu Orbisonu, Philu Spectoru i The Beach Boysima. Springsteen neće zaboraviti soul đače, a E Street Band svira sve u šesnaest. Izuzetna empatija za materijal, odlično poznavanje američkih smjerova te Šefovih stremljenja (u redu, bilo je malo i dodatnog ‘kuhanja’) učinili su “The Promise” instrumentalistički besprijekornim albumom, koji iako ne posjeduje udarnu dozu “Born To Run”, “Born in the USA”, ili čak “The River”, evocira sličice u slušateljevom mozgu. Drugi se disk doima ipak nešto sirovijim i nedokuhanim no “Little Things (My Baby Does)“, “Fire” i naslovna pjesma drže uspostavljenu kvalitetu na nivou.

Kad je Bob Dylan 1991. izdao svoju prvu kompilaciju “Bootleg Series 1-3”, mnogi su se čudili kako to da su pjesme onakve kvalitete toliko dugo bile u bunkeru. Slično se može reći i za ovo izdanje, iako je opravdanje za ovo ipak lakše naći: pomalo razbarušen i nekomercijalan zvuk sigurno bi zbunio publiku u onom momentu kad je Springsteenu publika bila najbitnija (doduše, publika je uvijek bitna, no kad je riječ o dugim stankama, naročito u ranoj fazi karijere, čovjek si ipak ne može dozvoliti da izađe s bilo čim).