Njujorkški vukodlaci na slobodi

Mogu reći da prvo veće ovogodišnje iznenađenje jesu I Am the Avalanche iz Brooklyna. Zašto? Napravili su albumčinu kojoj je teško odoljeti.

I Am the Avalanche su nastali na temeljima nekih ranijih bendova kao što su The Movielife, ali su malo pomalo izrasli u pravu rock atrakciju koja je spremna napraviti velike stvari. Kako izgleda “Wolverines” bi mogao biti jedan od najmoćnijih rock albuma alternativnije scene u ovoj godini.

Bend je punkerskih korijena što se jako dobro i osjeća u melodijama pjesama, ali na to su zaljepili masne rock riffove i vokale koji često zvuče kao da ih pjeva nekih hardcore pjevač koji nimalo ne štedi svoje glasnice. Ipak, naizgled vrlo alternativno, a opet je sve uhu vrlo milo i melodično zbog čega i dobivamo kombinaciju koja zvuči kao mnogo žešća verzija The Gaslight Anthem.Često se događa da bendovi tek na kraju albuma snime pjesmu koja potom ispada među jačim materijalom, pa ju uvrste na album. Upravo to se dogodilo skladbi “Two Runaways” koja je nastala zadnja, a dobila je počasno mjesto da otvori album. Već se s njom jasno isčituje kojim će smjerom bend, moćno, energično i bez trunčice ulizivanja bilo kome.

“177” je priča o zarukama i prijateljstvu, a glazbeno podsjeća na najbolje dane pop-punka (Green Day, The Offspring i slični iz zlatnih dana sredine ’90-ih), naslovna “Wolverines” je najkraća i prikazuje dvije strane osjećaja, ono kad misliš da nema više nade i ono kad misliš da je danas sve moguće, dok možda jedna od (uvjetno rečeno) naslabijih skladbi albuma “The Shape I’m In” je već izabrana kao najavni singl albuma. Ako ovo spada u najslabije skladbe albuma, definitivno je to pozivnica za daljnje preslušavanje “Wolverinesa”.

Tek u trajanju nešto malo preko 31 minute, “Wolverines” pokazuje da nas album može na pola sata zaustaviti i pružiti nam lijepu zadovoljštinu koju vrijedi ponoviti više puta. Naigled album s osnovnim rock formama prebačen na dimenziju bučnije atmosfere doima se kao pravi melem kojeg bi mogli zavoljeti i fanovi Springsteena, a posebno oni koji naveliko hvale već spomenute The Gaslight Anthem koji, istini za volju, posljednjim radovima malo zaostaju za onim od prije par godina.

Takvoj publici će zasigurno zasmetati grublji vokal koji bi možda ipak trebao biti bolji, ali nisu svi rođeni kao slavuji. Možda da je Vinnie Caruana bolje vokalno obdaren, možda “Wolverines” ne bi bio toliko dobar album jer ovakav kakav jest, sam album se čini perfektnim.

Album? Ne, albumčina!