Njihova stara izmišljotina – tuga

Bilo je to u doba prijelaza iz srednje škole na faks, kada sam u dućanu ugledao neki jednostavan i podosta priglup crveni cover CD-a s natpisom “Cold”.

Ne znam zašto me privukao (ok, bio je na rasprodaji – zato), ali tražio sam prodavača da mi ga stavi na slušalice. Prvi taktovi njihovog prvog albuma – melankolična “Go Away” s brutalnim zvukom, učinili su svoje. Sjećam se da je album koštao, tada smiješnih, 40 kuna, a gdje mi je danas – nemam pojma!

Nekih 11 godina kasnije, Cold su naštancali već peti album, a sve skupa bio je neuspješan pokušaj okupljanja ‘originalne’ postave. Davno je te aktivnosti najavio frontmen Scooter Ward na stranicama svog drugog (ili bivšeg) benda The Killer and the Star.

Nostalgijom nošeni fanovi ovaj su album iščekivali kao nekakav povratak (nije ih bilo još od 2005. godine), a dobili su više-manje onakav kakav su očekivali – očekivan, logičan i zaboravljiv. Razlog tomu je što je taj post-grunge (iako nisam siguran da bi se tako smjelo nazivati ovaj bend) očito kreiran na ideji ‘ajmo s tim na radio. Ispolirane slušljive stvari melankolične atmosfere i pouke, koje su ovaj put napravljene s nešto malo manje agresije i ljutnje.

Beznadna duša Warda opjevala je bombastične refrene i tužne kitice, samo kako bi se iskoristila dobro znana sigurna karta. “Wicked World” kao prvi singl (i prva stvar albuma) sve jako dobro objašnjava. “American Dream” vrišti jako zanimljivom temom (posebno poznatom dragim Amerima), ali i klasičnom izvedbom.

Tamo negdje oko pjesme “Emily” jasno je da tu nema kruha za nove avanture. Staromodno, izlizano i već odrađeno. Ali, jako! I tema i glazba. Jedino što se tu ističe njegov je specifičan vokal, koji sličan pristup ima na gotovo svim stvarima – bile one balade ili power balade. Jer, trećeg gotovo da ni nema.

Nije si ovdje Cold niti zatvorio niti otvorio nove obzore. Neki su se pitali ima li šanse da se Scooter iz svojih glazbenih projekata ikada vrati dobrom starom Coldu, a budući da je sve što radi ionako pofarbano Coldovskom atmosferom, nije bilo drugog izlaza.

Još jednom su na tugaljiv i glasan način ugurali sve osobne demone frontmena, a posebno tugu. Tu su kakvi jesu, fanovima ionako dovoljno. Ostali neka radije poslušaju, recimo, “13 Ways To Bleed On Stage”.