Njemački pokušaj Bon Jovija

Budući da nisam upoznat s prošlošću ovog njemačkog, kako na internetu kažu, melodic rock benda, velikog uvoda u ovu recenziju nema. Osim možda podatka da su osnovani 1990. i da su prije ovog albuma dobili novog pjevača Johan Fahlberga. Fanovi kažu da su zadovoljni i da će bez problema preboljeti odlazak legendarnog Michaela Bormanna.

Čim sam primijetio od kuda dolaze, obuzeo me osjećaj skeptičnosti. Uostalom, kao i svaki put kad se radi o bendovima iz zemlje ‘hrvatskog bauštela’. Neću reći da sam bio u pravu, al da sam dobio očekivano, to svakako. Crne kožne hlače i jakne, jeftine crne kaubojke, velike sunčane naočale i bujne duuuuge plave njemačke frizure daju im onaj pravi metal/heavy rock štih.

Kao jedni od mnogih vječnih bendova koji unatoč svojim godinama ostaju vjerni svojim rockerskim i zavodničkim dušama, na “Helluva Time” glazbeni smjer ostaje isti. To su gitarom vođene pjesme pamtljivih i naivnih melodija iz doba starog Bon Jovija. Zvuk instrumenata je preisproduciran, umjetan i bogat, a vokal je školski, ponosan, točno otpjevan i ostavlja dojam da sam ga čuo šesnaest tisuća puta.

Album su počeli i završili pjesmama “Tomorrow Comes” i “Love To Live” kakve bi njihovi najvjerniji fanovi (ako ima takvih, uopće) htjeli slušati od svojih miljenika. Stadionske ritmične himne iz doba osamdestih s ponosnim refrenima i stavom ‘pravih žestokih dečkiju’ koji stihovima tipa: “I love to live, I live to love” pokazuju svoje životne preokupacije. Takve pjesme se nastavljaju i često podsjećaju na Divlje jagode, ponekad žestoku verziju Prljavog kazališta i, ako se krećete u hrvatskim krugovima takve glazbe sigurno znate, Crno perje.

Naravno, ovakav bend ne može bez laganice. Tu je par pravih ljubavnih rock balada od kojih najzanimljivija melodičnim gitarama jako podsjeća na osjećajne trenutke Dream Theatera. Već mogu zamisliti kako na “Without You” fanovi na koncertima zagrljeni, zatvorenih očiju i znojnih pazuha uživaju, nakon brojnih distorziranih pjesama u kojima virtuozno pletu po gitarama i kunu se u rock&roll. Takve su npr. “Love & Desire“, “Who’s Foolin’” i “Dreams You’ll Never See“.

Pokraj održavanja ravnoteže između energičnih, gitarističkih i ponosnih pjesama i snenih rock balada, najzanimljivija pjesma i trenutak koji najviše privlači pozornost ipak je – obrada. Nastavili su tradiciju obrađivanja pjesama koje ne spadaju u njihov stil glazbe (na dosadašnjim albumima Phil Collins i Backstreet Boys) i obradili “Paid My Dues” od Anastacie. Naravno da nije ni blizu originalu, ali to je jedinih 5 minuta kada sam zainteresirano nogama lupkao ritam i zaključio da to sve govori o kreativnosti benda i sposobnosti da u vlastitim pjesmama pokažu originalnost i odmaknu se od melodija odsviranih prije 20 godina.

Kad kažem ‘ništa novo’ nisam upotrijebio dovoljno jake i kritične riječi, ali opet ostaje činjenica da čovjeku koji sluša ovakvu vrstu glazbe ovo ne može biti loše. Definitivno. Dečki znaju svirati, pjesme su aranžirane u tom stilu, ali ostaje veliki problem da glazba čovjeka treba zaokupiti i zainteresirati, a ne biti samo loša podloga za vrijeme prelistavanja mailova i čitanja vijesti iz svijeta.