Njegova je pjesma lagana…

“Prodavnica tajni” zadnji je Bajagin dugosvirajući studijski album koji nije objavljen na CD-u i ujedno je njegov zadnji takav projekt objavljen u SFR Jugoslaviji.

Nakon “Prodavnice” slijedio je live-album “Neka svemir čuje nemir” 1989., te mini LP “Četiri godišnja doba” 1991. “Prodavnica” je sad ponovo izdana u sklopu Bajaginog box-seta “Antologija”. Prva tri albuma bila su dostupna općinstvu na koncertima u Sava Centru krajem 2009., a sada s “Prodavnicom” čine box-set zvan “Antologija”.“Prodavnica tajni” Momčila Bajagića izdana je 1988. godine i te je godine slovila kao jedno od najprodavanijih izdanja. To je kolekcija pjesama koja pokriva širok žanrovski teritorij od countrya (“Godine prolaze“, gostuje Davor Rodik na pedal-steel gitari) preko pop-rocka pa do hita s elementima novokomponovanog folka (“Plavi safir”). Pjesme su pitke, lagano teku jedna za drugom i uvjerljivo pozivaju slušatelja da ih čuje opet.

Za razliku od albuma prethodnika “Jahači magle”, “Prodavnica” ne pati od isforsirane produkcije, silovitog zvuka i (pre)velike želje da se Bajaga prikaže kao žestoki rocker. Produkcija “Prodavnice” (potpisao Saša Habić) omogućila je Bajagi da ispuca svoje najjače adute u prvi plan: melodične i hitoidne pjesme, opušten glas (koji je dobio na kvaliteti uslijed stalnih koncertiranja, a najviše nakon maratonske turneje po bivšem SSSR-u), naoko nepretencioznu, ali vrlo točnu i prirodnu svirku.

Svojim originalnim objavljivanjem “Prodavnica” je donijela dilemu nazvanu “Plavi safir“. Određeni dio Bajagine publike to je smatrao ‘poseljačenjem’, no u isto vrijeme Momčilo je dobio veliki hit i vojsku novih fanova (od kojih je samo dio njih volio rokenrol, no dolazila su krizna vremena, pa se publika sve teže mogla birati). Iz današnje perspektive “Safir” izgleda toliko benigno da je čudno da je ikakva halabuka bila oko toga, a s druge strane, isti taj “Safir” najslabija je pjesma na “Prodavnici tajni”.

Također, stihovi kao što su “Ja moram pijem da zaboravim, ja ne smem trezan tu da boravim” nisu najpametnije što je Momčilo napisao (Bajaga je studirao komparativnu književnost, pa bi bilo lijepo da je pisao bar na nivou studenta tog i takvog usmjerenja), no oni su se bezbolno utopili u izvrsnu svirku i vokalnu interpretaciju. Tekstualno, Momčilo se oslanja na popularne teme, naročito u Srbiji: alkoholna pića (rakija u prvom planu), Rusija i ono po čemu je najpoznatiji – banalne ljubavne teme izvedene i komponirane na nebanalan način.

Vrijeme je “Prodavnici tajni” presudilo tako da je ona postala besramni ultimativni mainstream pop-album, kojeg je teško voljeti ako slušatelj pati od elitističkih kompleksa (smrt kuruzi, fuj mainstream, bljak middle of the road). O kvaliteti “Prodavnice” govori i činjenica da se baš sve pjesme nalaze u Bajaginom koncertnom repertoaru. Ovakvu autorsku i izvođačku formu Bajaga će ponoviti još samo na “Muzici na struju” (objavljenom 1993.), a onda će pomalo postajati žrtva ljigi-ljigi manira koje je doduše upravo on ustanovio.

Preslušavanjem “Prodavnice tajni” i “Muzike na struju” dobiva se dojam da se Bajaga izvrsno snalazi u pitkom country-rocku, i da je šteta što u nastavku karijere nije više stavljao naglasak na žanr. No, vremena koja su slijedila bila su teška, masovni ukus publike kretao se prema istoku više nego prema zapadu, a da čovjek u trideset i nekoj godini žrtvuje svoju sigurnu i finu egzistenciju da bi bio ‘underground’ – ipak je previše za očekivati.