Nitko ne može sam

Goran Bare, legendarni frontman negdašnjeg najboljeg rock benda u Hrvata, objavio je svoj treći solo album s kojim je, nažalost, ostavio donekle gorak okus u ustima i blago razočarenje svim obožavateljima s jedne, dok je s druge strane pokazao zašto je još uvijek nedodirljiva ikona bluesa i rocka u nas.

Nakon raspada Majki, te razilaženja u međusobnim glazbenim ukusima dokrajčenim 1998. njihovim posljednjim albumom (“Put do srca Sunca”), Bare je izjavio kako napokon želi snimiti album za svoju dušu, nešto u stilu Rya Coodera.

I stoga smo 2001. jedva dočekali objavljivanje prvijenca “Izgubljen i nađen”, jednog zaista sjajnog albuma, gdje je Baretova genijalnost ukombinirala – zajedno s ekipom vrhunskih glazbenika, prigodno nazvanih Plaćenici – ‘vanjske’ glazbene stilove, u originalu posve strane našem podneblju i mentalitetu (country, blues, folk, bluesgrass…) sa socijalnim komentarima i zbivanjima naše svakodnevice o kojima malo tko zna više, a da je još uvijek živ, a još manje se usudi i umije glazbeno progovoriti o tome.

Drugi album “7” iz 2003. nastavio se na svog prethodnika, a na njemu je Bare malo žešće ‘zabrijao’ u svoje filmove, no već ondje moglo se osjetiti kako polako ostaje bez ideja, kako neke pjesme postaju gotovo neshvatljivo patetične, a pojavile su se i glasine o otpuštanju Plaćenika koje su se na kraju ispostavile istinitim.

Spominjani su mnogi razlozi, no koji god oni bili, jedno je sigurno: “Srce” je album odsviran bez njih, sve gitare, bas, ponegdje i bubanj odsvirao je sam Bare (osim “Waltza za pokojne” gdje se pojavljuju Alen Kraljić i Davor Rodik), uz značajnu pomoć jedinog Plaćenika koji je ostao uz njega – klavijaturiste i puhača Marka Križana.

Dakle, prva osnovna razlika između prethodna dva albuma jest što više nijedna pjesma nije odsvirana i snimljena uživo (bez publike), već je u studiju snimana dionica po dionica. A to je za sobom povuklo pitanje produkcije, koju je također odradio Križan, na način da su puhači, klavijature (Hammond) i ritam sekcija stavljene u prvi plan, a Baretove distorzirane, nedefinirane gitare kojima je jedina zadaća stvarati garažnu buku (konkretno, mene osobno podsjetile su na dane Hali Gali Halida, a ako bi tražili bolju sličnost, The Stooges bili bi prvi izbor), logično – u drugi plan. Jasno, morat ćete se zapitati kako riječi ‘rock’ i ‘gitare u drugom planu’ mogu stajati zajedno u istoj rečenici.

Druga osnovna razlika je nastavak bezidejnosti: Bare i dalje pjeva jedno te isto, njegova borba za pravom, istinom i pravdom, socijalnom osviještenošću nastavlja se i dalje, a vjerojatno će se i nastaviti dok god to bude moguće – premda riskira zamornost – jer kao što je Delboy iz “Mućki” pjevao u alkoholiziranom stanju na parkiralištu ispred svoje zgrade: “Dovoljan je jedan glas, samo jedan glas u tami i zapjevat će svi“. Ima istine u tome, to nije sporno, no ne tekstualnoj razini Bare je slabiji nego što od njega očekujemo.

Neki tekstovi toliko su infantilni da bi, da ih je otpjevao bilo koji drugi izvođač, izazivali podsmijeh, a sam izvođač ispao bi urnebesno smiješan (međutim, ta činjenica ne mora značiti ništa loše, sjetite se Cashovih tekstova, identični je zaključak). Baretove pjesme može pjevati samo Bare, nitko drugi: njegova prošlost, borbe s raznoraznim demonima, tragedije u životu, karizmatičnost, pojava i stav daju mu to za pravo.

Ipak, ima album i svojih svijetlih strana koje su učvrstile njegovu poziciju kao jed(i)nog od naših izvođača s istančanim osjećajem za blues: “Ovisnički blues” pjesma je zbog koje bi vrijedilo imati ovaj album, pa makar sve ostale pjesme bile najlakše glazbene note. Do ove pjesme nisam vjerovao da je itko u Hrvatskoj sposoban napisati i odsvirati bolan, ‘prljavi’ Delta blues samo sa sliderom i rezonantnom gitarom, poput Roberta Johnsona ili Blind Willieja Johnsona (s kojim Bareta veže i naslov posljednje pjesme “Tamna je noć“), a da ne ispadne smiješan. Da je “Ovisnički blues” otpjevan na engleskom, ne biste imali pojma kako je s naših prostora.

Lidija Bajuk napisala je “I dok pleše sama s kišom“, a “Svako jutro” i “Izabirem život” trebale bi biti glavne pjesme, nositelji čitavog albuma, što se ne može reći za najavni singl “Ni’ko ne može sam” u kojem Bare stilom pjevanja previše podsjeća na mušku verziju Zdenke Kovačiček, dok “Uh kakav svijet” stilski najviše nalikuje The Cranberries (ili Meritasicama, ako vam je draže), dok je pjesmu duhovitog naslova “Profesionalno na Balkanu sviram rokenrol” najbolje zaboraviti.

Daleko je ovaj album od nasljeđa iz Majki, daleko od nekog novog početka, ružno će zvučati i teško za napisati, ali sve mi se čini kako je samo kupovanje vremena dok Goran Bare ne odluči što i kako dalje.