Niti traga škotskoj škrtosti

Pallas je škotski progresivni rock bend iz Aberdeena, koji je u četvrtstoljetnoj povijesti objavio tek sedam albuma. S jedne je strane to možda nedostatak, obzirom da se nije kontinuirano nudio publici, pa su mu šanse za probitak bitno umanjene, a s druge bi mogao biti i plus, jer su albumi iščekivani s pojačanom neizvjesnošću, samim time i većom šansom da budu bolje prihvaćeni.

Takav je slučaj i s ovim, izdanim četiri godine nakon “The Cross & The Crucible”. Obzirom da je taj album bio dosta dobar, najmanje toliko se očekivalo i od novoga, i to se, da odmah kažem, i dobilo.

“The Dreams Of Men” je naime, fino odsvirani i otpjevani album, s velikom dozom atmosfere, u nekim dijelovima i psihodelične melankolije. S time da su klasičnom prog rocku dodani moderni elementi tog pravca, a osjeća se i utjecaj folka, te hard rocka, a u nekim dijelovima i heavy metala.

Kako je opus ovog albuma vrlo kompleksan, da ne kažem kompliciran, barem za cjelovitiju analizu, i za opisati svaku pjesmu trebalo bi barem pola stranice, generalno ću reći da se u svih devet ističu visoko atmosferične klavijature, a prog rocku uobičajenim aranžmanima dodani su i gudački, te prekrasni ženski vokali, koji se uz one u solo, mogu čuti i u zborskim izvedbama. Ovakav sažeti opis, po meni se najbolje može uočiti u kompozicijama “Ghostdancers” i “The Last Angels“, dok bi ukusu tvrđih rockera najbliža trebala biti “Warriors“.

No, za potpun ugođaj i donošenje cjelovitog suda o ovom albumu, treba čuti sve pjesme, za što treba izdvojiti 73 minute. Iako je to dosta vremena, vrijedi ga rezervirati, jer su Pallasovci, za razliku od svojih sunarodnjaka u nekim drugim životnim sferama, ovdje bili dosta rastrošni, i puno toga ponudili.