Niti Kelis nije odoljela houseu… hrabro

Svaki glazbenik ako imalo drži do sebe u svojoj je prošlosti eksprimentirao s disco zvukom, što zbog zezancije što zbog samog ‘ćiribu-ćiriba’ efekta i mogućnosti da od toga ispadne zapravo nešto dobro i slušljivo.

Svi to rade već desetljećima i taj trend se zarazno
ponavlja i početkom ovog desetljeća samo s već isfuranim house
prizvukom, a Kelis je čini se uhvatila zadnji vlak koji ide u tom
smjeru.

Njen novi album “Flesh Tone” zvuči kao da mu je prošao rok trajanja i nisam sigurna je li album trebao zvučati retro cool, no u slučaju da je, ispao je sve samo ne takav. Hvaljeni David Guetta ‘vrtio’ je i na Kelisinom albumu no koliko god sa svojim eurodiscom još uvijek nije izašao iz mode, toliko priklanjanje glazbenika na suradnju s njim ne vodi nužno ka kvaliteti.

Negativnosti na stranu, od svega mi je najfascinantnije kako je ovaj kratki album dobro zapakiran. U sebi sadrži devet pjesama koje uglavnom sadrže sintetizirane ‘beatove’ čak i u sličnim dijelovima pjesama. Takva formula redovito bi bila ona za neuspjeh, ali simfonična melodičnost koja je zanimljivija od samih pjesama/himni o Kelisinom sinu (prvotno “Acapella” i “Song For The Baby“) i vlastitoj individualnosti, spasila je album.

Glavni hit “Acapella” zvuči kao klupski remix nekad puno bolje producirane pjesme, iako joj se ne može puno prigovoriti. Hitoidna je, a danas se to prodaje. Još jedna Guettina pjesma je “Scream” i nekako najbolje zaokružuje i zaključuje dosadašnji Kelisin glazbeni rad.

Drugi europski DJ, Talijan Benny Benassi gostuje na “Emancipate” koja repetiranim stihovima “Emancipate Yourself” samo potvrđuje glavnu tezu o nužnosti samoaktualizacije, no melodično je jednostavno dosadna.

Stihovima je “Flesh Tone” puno jači nego melodički. Ne znam spašava li ovaj album Kelisin kameleonski glas, šarm i fleksibilnost no album ne zvuči toliko loše kao što je opisan, prije jedan od najinspirativnijih Kelisinih dosad. Inspiriran klupskom muzikom, no isto tako, iskren i hrabar.