Nisu samo još jedni spasitelji folk-rocka

    4212

    Fleet Foxes

    Helplessness Blues

    Datum izdanja: 02.05.2011.

    Izdavač: Bella Union / Universal Music

    Žanr: Folk-Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Montezuma
    2. Bedouin Dress
    3. Sim Sala Bim
    4. Battery Kinzie
    5. The Plains / Bitter Dancer
    6. Helplessness Blues
    7. The Cascades
    8. Lorelai
    9. Someone You’d Admire
    10. The Shrine / An Argument
    11. Blue Spotted Tail
    12. Grown Ocean

    U moru novih indie folk-rock bendova, Fleet Foxes su zahvaljujući svom eponimnom prvijencu s pravom dobili ponajviše pozornosti.

    Zbog uspjeha prvijenca narasla su očekivanja od njegovog nastavka, što je stavilo popriličan teret na leđa povučenog i socijalno sramežljivog glavnog autora i pjevača benda, Robina Pecknolda, te je stvaranje novog albuma potrajalo skoro tri godine obilježene kreativnim sumnjama i drugim poteškoćama.

    Možda je zato bolje izbjeći sve priče o novim velikima nadama i spasiteljima rocka, kao i one o uvijek teškom drugom albumu, te se usredotočiti na ovaj album kao da se ništa prije njega nije dogodilo.Helplessness Blues” otvara pjesma “Montezuma“. Stih “Montezuma to Tripoli” daje link na himnu američkih marinaca, no treba li spominjanje Tripolija promatrati u kontekstu trenutne situacije u Libiji i kakve to veze ima s ostatkom mahom introspektivnih stihova pjesme?

    Takvim slojevitim tekstovima Pecknold pokazuje da poznaje trikove velikih majstora stiha: premda su puni raznih referenci koje je teško dešifrirati, stihovi ipak zvuče vrlo osobno. Slično je i s ostalim pjesmama na albumu koje izravno ili neizravno spominju razne povijesne događaje, književna djela ili Bibliju, a kroz sve to daju sliku autorovog unutarnjeg stanja duha i svijesti.

    Muziku podržava

    Glavna tema koja se provlači kroz album traženje je odgovora na egzistencijalističko pitanje samoostvarenja. Pecknold želi pronaći vlastitu životnu ulogu, odnosno pomirenje između vlastitih individualističkih instinkta i želje za sudjelovanjem u nečem većem od njega samog. Problem je što u modernom svijetu ne vidi ništa iskreno i vrijedno bezrezervne predanosti, što ga čini skeptičnim i nepovjerljivim prema svemu i svima oko sebe, a to ga sve više izjeda i puni osjećajem krivnje.

    U naslovnoj, najiskrenije osobnoj pjesmi albuma Robin pjeva: “I was raised up believing/I was somehow unique/Like a snowflake distinct among snowflakes/Unique in each way you can see/And now after some thinking/I’d say I’d rather be/A functioning cog in some great machinery/Serving something beyond me/But I don’t, I don’t know what that will be/I’ll get back to you someday soon you will see.

    Helplessness Blues” tako daje preciznu dijagnozu modernog zapadnog društva samodovoljnih pojedinaca, te pokazuje da su se obistinila proročanstva Leonarda Cohena s albuma “The Future” o budućnosti u kojoj više nema ideala. Na kraju pjesme Robin daje naslutiti kako neke životne poglede o tome kako je možda najpametnije ‘uzgajati vrt’ dijeli s Arsenom Dedićem.

    Što se tiče glazbe, Fleet Foxes nastavljaju istraživati arhaične folk melodije, sa snažnim prizvukom folk-rocka iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. “Bedouin Dress” i “Sim Sala Bim” tako sa svojim grupnim vokalnim harmonijama nepogrešivo vuku na Crosby, Stills & Nash (& Young), a “Lorelai” na “Norwegian Wood” The Beatlesa.

    Razlika je u tome što tamo gdje su rockeri šezdesetih odlazili na psihodelični trip, Fleet Foxes zvuče trezveno. Nije da oni korištenjem glazbala poput citre i cimbala ne uspijevaju stvoriti neku vrstu srednjovjekovne psihodelije, već je stvar u tome da zvuče smireno kao da žele pronaći unutrašnji mir, a ne više razine svijesti.

    Iznimka od takvog smirenog pristupa ponajbolja je stvar albuma, osmominutna “The Shrine/An Argument“. Pjesma se zapravo sastoji od tri različita dijela povezana zajedničkom pričom o usamljenosti, prolaznosti i izgubljenoj ljubavi, te ponavljanjem impresionističkih slika sunca, peludi i jabuka koje izvrsno pomažu oslikavanju pjevačevih osjećaja.

    Atonalni saksofon na kraju daje naslutiti i psihičku/duševnu nestabilnost. Kad Robin iz sveg grla zapjeva “Sunlight over me no matter what i do” naježi vam se koža i poželite da češće tako podiže glas. Nije da ostale pjesme nisu bogate, no jedino vam ova ostane još dugo zvoniti u glavi nakon što preslušate album.

    Fleet Foxes su na “Helplessness Blues” pokazali da su dorasli svojim visokim kreativnim ambicijama, te nastavljaju biti jedno od najzanimljivijih glazbenih osvježenja unatrag nekoliko godina.

    Muziku podržava