Fleet Foxes
Helplessness Blues
Datum izdanja: 02.05.2011.
Izdavač: Bella Union / Universal Music
Žanr: Folk-Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
U moru novih indie folk-rock bendova, Fleet Foxes su zahvaljujući svom eponimnom prvijencu s pravom dobili ponajviše pozornosti.
Zbog uspjeha prvijenca narasla su očekivanja od njegovog nastavka, što je stavilo popriličan teret na leđa povučenog i socijalno sramežljivog glavnog autora i pjevača benda, Robina Pecknolda, te je stvaranje novog albuma potrajalo skoro tri godine obilježene kreativnim sumnjama i drugim poteškoćama.
Možda je zato bolje izbjeći sve priče o novim velikima nadama i spasiteljima rocka, kao i one o uvijek teškom drugom albumu, te se usredotočiti na ovaj album kao da se ništa prije njega nije dogodilo.
Takvim slojevitim tekstovima Pecknold pokazuje da poznaje trikove velikih majstora stiha: premda su puni raznih referenci koje je teško dešifrirati, stihovi ipak zvuče vrlo osobno. Slično je i s ostalim pjesmama na albumu koje izravno ili neizravno spominju razne povijesne događaje, književna djela ili Bibliju, a kroz sve to daju sliku autorovog unutarnjeg stanja duha i svijesti.
Glavna tema koja se provlači kroz album traženje je odgovora na egzistencijalističko pitanje samoostvarenja. Pecknold želi pronaći vlastitu životnu ulogu, odnosno pomirenje između vlastitih individualističkih instinkta i želje za sudjelovanjem u nečem većem od njega samog. Problem je što u modernom svijetu ne vidi ništa iskreno i vrijedno bezrezervne predanosti, što ga čini skeptičnim i nepovjerljivim prema svemu i svima oko sebe, a to ga sve više izjeda i puni osjećajem krivnje.
U naslovnoj, najiskrenije osobnoj pjesmi albuma Robin pjeva: “I was raised up believing/I was somehow unique/Like a snowflake distinct among snowflakes/Unique in each way you can see/And now after some thinking/I’d say I’d rather be/A functioning cog in some great machinery/Serving something beyond me/But I don’t, I don’t know what that will be/I’ll get back to you someday soon you will see.“
“Helplessness Blues” tako daje preciznu dijagnozu modernog zapadnog društva samodovoljnih pojedinaca, te pokazuje da su se obistinila proročanstva Leonarda Cohena s albuma “The Future” o budućnosti u kojoj više nema ideala. Na kraju pjesme Robin daje naslutiti kako neke životne poglede o tome kako je možda najpametnije ‘uzgajati vrt’ dijeli s Arsenom Dedićem.
Što se tiče glazbe, Fleet Foxes nastavljaju istraživati arhaične folk melodije, sa snažnim prizvukom folk-rocka iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. “Bedouin Dress” i “Sim Sala Bim” tako sa svojim grupnim vokalnim harmonijama nepogrešivo vuku na Crosby, Stills & Nash (& Young), a “Lorelai” na “Norwegian Wood” The Beatlesa.
Razlika je u tome što tamo gdje su rockeri šezdesetih odlazili na psihodelični trip, Fleet Foxes zvuče trezveno. Nije da oni korištenjem glazbala poput citre i cimbala ne uspijevaju stvoriti neku vrstu srednjovjekovne psihodelije, već je stvar u tome da zvuče smireno kao da žele pronaći unutrašnji mir, a ne više razine svijesti.
Iznimka od takvog smirenog pristupa ponajbolja je stvar albuma, osmominutna “The Shrine/An Argument“. Pjesma se zapravo sastoji od tri različita dijela povezana zajedničkom pričom o usamljenosti, prolaznosti i izgubljenoj ljubavi, te ponavljanjem impresionističkih slika sunca, peludi i jabuka koje izvrsno pomažu oslikavanju pjevačevih osjećaja.
Atonalni saksofon na kraju daje naslutiti i psihičku/duševnu nestabilnost. Kad Robin iz sveg grla zapjeva “Sunlight over me no matter what i do” naježi vam se koža i poželite da češće tako podiže glas. Nije da ostale pjesme nisu bogate, no jedino vam ova ostane još dugo zvoniti u glavi nakon što preslušate album.
Fleet Foxes su na “Helplessness Blues” pokazali da su dorasli svojim visokim kreativnim ambicijama, te nastavljaju biti jedno od najzanimljivijih glazbenih osvježenja unatrag nekoliko godina.