Nisu prvi, no iz pozadine osvajaju mase

Treći po redu album britanske grupe Elbow vjerojatno je jedan od deset najboljih koji su prošle godine izašli sa tog otoka, ako se fokusiramo samo na rock muziku. Elbow i njihov pjevač Guy Garvey prerasli su debitantstvo i mladolikost i lagano su ušli u srednje godine, kada je ok zamijeniti pločice na trbuhu malim pivskim balončićem i uz to hodati neobrijan. Takav real-life realan dojam daje njihov album “Leaders Of The Free World” koji nije prvi na ljestvici tih deset Otočkih rock albuma – a to ne znači ništa negativno.

Elbow znaju da ih se cijeni i sluša, i to ih tjera da rade još bolje nebi li stigli do te čelne pozicije. Oni su dečki iz kvarta sa stvarnim svakodnevnim problemima koje pretaču u muziku i stihove, a kako su još na uzlaznoj putanji, možda ono najbolje od njih tek slijedi. Album otkriva da su oni djeca Manchestera, grada koji ih oduševljava, deprimira i inspirira da još uvijek budu u svojem manje-više tmurnom raspoloženju na kojem su lebdjeli i na prva dva albuma.

“Station Approach” prava je pjesma za početak albuma, gradi se sigurno i provjereno, od početnog U2-ovskog ritma i promuklog (à la Peter Gabriel) pjevanja popraćenog akustičnom gitarom i klavirom do modernog, velikog, glasnog rock zvuka u koji se pretvara nakon tri minute. Stihovi: “The streets are full of Goths and Greeks/I haven’t seen my mum for weeks” otkrivaju tog dečka iz kvarta s promuklim glasom i ono što mu se vrti po glavi kad putuje natrag kući ulicama svog grada.

Cugersko-filozofska “Picky Bugger” povećavanjem broja slušanja raste u vama, a njezin najbolji dio je refren koji je kao srednji prst u facu svemu što bi se moglo nazvati pjevanje prema pravilniku u komercijalnijoj rock glazbi. A opet, tako je iskren. Sigurno imate nekoga kome možete uputiti riječi u stilu: “Keep your sympathy/Don’t need the healing to start/You’ve gone/Gone and made a beautiful hole in my heart“. Taj introspektivan refren iz “My Very Best” ostane vas proganjati kad ste u busu, automobilu, za radnim stolom ili na cugi čekate da se pojavi netko s kim imate dogovor. To dovoljno govori o upečatljivosti samog refrena i cijele pjesme.

Inspiraciju za ovo zvučno i veliko ime albuma “Leaders Of The Free World”, odnosno istoimenu pjesmu na njemu, Guy je pronašao u Bushu mlađem čije ga je ponašanje podsjetilo na nekakvog razmaženog, sebičnog klinca kojeg nitko ne voli (ima li uopće nekoga tko se ne slaže s ovakvom konstatacijom?).

No neka vas ne zavara da album ima neku politički nabijenu poruku – samo im se činilo da ime dobro zvuči. Ostatak tematike na njemu nema veze sa kaubojem sa divljeg Zapada koji vlada zemljom preko bare.

Zvuk Elbowa namijenjen je malo profinjenijem uhu koje se naslušalo treštanja garažnog rocka i preraslo ga, naročito ovog novijeg naleta bezbroj takvih sličnih ili istih bendova koji se samo gomilaju. Zato im je možda i lakše naći svoju publiku. Ciljaju na drugu skupinu, onu koja uz gitare voli i dobrog pjesnika/frontmena sa iskrenim tekstovima koje si možete dočarati.

Ako izostavimo “A Mexican Standoff“, ne vidim toliko velike sličnosti sa Radioheadom s kojima ih često uspoređuju, no ona usporedba da su Coldplay bez mainstreama – to stoji! Elbow su jedna jaka snaga pritajena u pozadini, a ovo je definitivno jedan opipljivo ljudski album koji se može osjetiti i probuditi uspavane osjećaje u vama.