Nisu ispunili očekivanja

Svi su navikli na raznorazne metalce koji žive u spiljama, ubijaju djevice, piju krv i ubijaju u drogama i alkoholu, ali se tu i tamo javi i poneko iznenađenje. Dečki iz Indianapolisa – Haste The Day su u svoj švedski brzi metal pomiješan s emo-core refrenima ubacili jako pozitivne i kršćanske poruke. U originalnoj postavi – bubnjar, gitarist i basist 2001. su započeli svoj rad prije nego što su kao podrška na turnejama bendova Papa Roach, Poison The Wll i Sick Of It All u društvo pozvali još jednog gitarista i pjevača Jimmy Ryana.

Na brzim i žestokim pjesmama redovito začinjenim pjevnim refrenom u stilu Killswitch Engage pjevač ne urla, već visoko vrišti ponukad švedskim black metal bendovima, dok ga ostatak benda prati brzim istrzavanjima i duplim bas pedalama. Svi koji vole bendove poput Unearth, Atreyju i Darkest Hour naći će svakojake utjecaje u početnim pjesmama “Fallen” (o osamljenoj curi kojoj poručuje da će uvijek biti ovdje za nju) i “The Perfect Night“.

Pjesme ipak pomalo gube na energiji kad pjevač počne nježno pjevati i, za sada, time razbiti monotoniju. Kažem ‘za sada’, jer prečesto ponavljanje tog recepta ovog puta dovodi do kontra efekta.

Gotovo sve pjesme imaju takav trik u sebi. Malo vrištanja na kiticama, onda široki zborno pjevni refren na kojem nekad imam osjećaj da slušam Howard Jonesa (iz Killswtich Engage) ili mirniji dio Poison The Well. Naslovna “When Everything Falls” iza ratničkih ritmova ima poruku da će nam naš stvoritelj uvijek davati snage da izdržimo sve kušnje. Sredina albuma donosi potpunu monotoniju na albumu i ostavlja se dojam da cijelo vrijeme slušam jednu pjesmu u kojoj se uredno izmjenjuju žestoka kitica i pjevni refren, što mi inače itekako paše, ali ovo je previše…

Pred kraj mi pažnju skreće kratki instrumental koji više sliči na neki intermezzo i uvjerljivo najžešća pjesma “Bleed Alone” koja jedina nema nimalo pjevanja, pa joj baš ta činjenica donosi epitet najzanimljivije, iako je inače obrnuto. Za kraj su nam ostavili odvratnu i uvjerljivo najgluplju “Long Way Down” od Goo Goo Dollsa, koja umjesto da pokaže umijeće da se već gotova pjesma još poboljša, zatvara album s najglupljim mogućim dijelovima koji uopće ne sliče na pravi zvuk Haste The Day.

35 minuta je gotovo i sretan sam zbog toga. Inače je to jako malo za konkretan album, ali još pokoja monotona minuta samo bi još više ubila volju za neprekidnim preslušavanjem ovog albuma. Činjenica da su Kršćani ne primjećuje se tako lako radi prenesenih vjerskih značenja i nerazgovjetnog pjevanja, a još manje ostaje jasna povezanost tako agresivne glazbe i umiljate i pozitivne poruke. Inače volim glazbu bendova na koje podsjećaju, ali Haste The Day morat će se puno više potruditi ako hoće dobiti ičiju pozornost.