Nikakvo buđenje, već duboki zimski san

    1247

    James Morrison

    The Awakening

    Datum izdanja: 23.09.2011.

    Izdavač: Island / Universal Music

    Žanr: Pop, Soul

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. In My Dreams
    2. 6 Weeks
    3. I Won’t Let You Go
    4. Up (feat. Jessie J)
    5. Slave to the Music
    6. Person I Should Have Been
    7. Say Something Now
    8. Beautiful Life
    9. Forever
    10. The Awakening
    11. Right By Your Side
    12. One Life
    13. All Around the World

    Debi album Jamesa MorrisonaUndiscovered” bio je jedan od najuspješnijih te sezone. Zašto je tome tako bilo i danas mi nije pretjerano jasno jer James je samo jedan u moru solidnih pjevača.

    U današnje vrijeme, svašta se prodaje. Sve ima svog kupca, posebno ako nešto forsiraš unedogled. Zadnjih desetak godina tako smo dobili niz pop princeza prepunih skandala, dok se u muškom svijetu više okretalo ljepuškastim momcima slomljenih srdašca koji su izrodili možda još i gore pjesme nego prvospomenute.

    James se pojavio prije otprilike pet godina, sjedeći za klavirom i svirajući balade. I danas, nakon toliko vremena, ništa se nije promijenilo, i dalje je tu, i dalje svira balade za klavirom i dalje lomi srdašca stihovima i izgledom mladim zaljubljivim djevojkama.

    Mnogi ne uspijevaju previše razlikovali Jamesa Blunta i Jamesa Morrisona što u konačnici niti nije loše jer dečki sviraju gotovo identičan klavirski pop bogatih aranžmana čime pokušavaju dostići radove Eltona Johna. Problem kod obojice jest da nikako ne mogu ponoviti dobitnu kombinaciju koja ih je proslavila na početku karijere, pa tako svakom novom pjesmom dobivamo reprizu reprize koja zvuči još sterilnije od svoje prethodnice. Tome je zasigurno pripomogao i bivši Suedovac Bernard Butler koji svojom produkcijom nije uspio osvježiti pjesme kao što to uspješno čini kod Duffy.

    Muziku podržava

    The Awakening” je zasigurno najslabije ostvarenje dosad, a vjerojatno će u narednim godinama takvih albuma koje potpisuje James biti još jer njegova osobnost uopće nije izražena, već izgleda kao da glumi svu emotivnost koju treba predstaviti. Nema tu nekog cool stava soul pjevača od prije 30-ak godina koji su svojom karizmom izveli svaku pjesmu, već se podosta toga svodi na odrađivanje posla što nikako nije dobro.

    Od uvodne do posljednje pjesme, melodijski James previše ne odskače, kao da se vozi na autoputu 80km/sat i razgledava okoliš dok mu svi trube da se ubrza. Tek poneki moment poput “Beautiful Life” iskače iz tračnica gdje su upotrijebljeni trubači i nešto funkyčnija podloga, ali to je tek iznimka koja potvrđuje pravilo da je James tek blijedi pop-soul autor/pjevač.

    Nažalost, u takvom okruženju čak i solidne pjesme ostaju totalno neprimijećene, poput “Forever” koja bi u izvedbi Amy Winehouse uz dozu jamesbondovske produkcije bila ogroman svjetski hit. Ovako će na kraju ispasti tek kao filler jednog blijedog albuma…

    S trećim albumom, James Morrison trebao se iskazati kao vrstan autor kojem ćemo se klanjati još dugi niz godina, a on je i dalje krenuo silaznom putanjom. Nije da je toliko prvijenac bio fascinantan, koliko su mu posljednji radovi loši i vrlo predvidljivi. Možda je to dovoljno kod manje zahtjevne publike i za top-ljestvice, ali neće to moći trajati još duže vrijeme jer svakog se prije ili kasnije ‘prokuži’.

    Sada je potpuno jasno da najjače karike modernog pop soula dolaze iz ženskog pera, dok muškarci podosta kaskaju i nadaju se pokojem mega uspješnom hitu. Kada bih za kraj postavio anketu u kojoj bi se birao bolji album između ovog i Adelinog “21“, siguran sam da bi se iznimno mali broj ljudi odlučio za Jamesa. Adele pjeva iz srca i to se jako dobro osjeti, dok James izgleda kao neka pjevajuća lutkica.

    Muziku podržava