Nikakve ljepote ni pozitivnog ludila kod The Weeknda

Abel Makkonen Tesfaye poznatiji pod umjetničkim pseudonimom The Weeknd poharao je ljestvice svojim drugim albumom “Beauty Behind the Madness“.

Već je i s prvim kompilacijskim “Trilogy” privukao pažnju na sebe pojavom i distinktivnim pjevanjem. Ovaj 25-godišnjak je 2010. objavio na YouTubeu par stvari koje su uskoro postale popularne i sve je bilo spremno da Abel pokori glazbeni svijet. 2013. je izašao i prvi album “Kiss Land” i odmah je zauzeo drugo mjesto na Billboardu 200. Što je to što je privuklo pažnju glazbene scene? Odgovor je prilično jednostavan. The Weeknd je kao svoje uzore isticao R.Kellya, Princea i Michaela Jacksona i on je upravo na tom tragu kao spoj ova tri glazbenika. Mnogo je tu popa kakav danas prolazi s jakom matricom r’n’b-a koji nosi obadva albuma. To je klasična priča o uspjehu na račun podilaženja onoga što danas prolazi i The Weeknd je jako spretno to prepoznao i krenuo u smjeru koji će lako postati popularan. Iako ima dobre glasovne mogućnosti, to je potrošeno na obične nabrajalice s natruhama hip-hopa i funka, ali daleko od svojih uzora. Naime, sve je to mlako i isklišeizirano. The Weeknd je miks svih silnica koje mase u inozemstvu danas vole, a to je prosti pop s miksom r’n’b-ija i hip-hopa, elektronike i dancea u stilu osamdesetih.

Mora mu se priznati da zna prepoznati mainstream želje i potrebe pa stoga i ne čudi tolika popularnost. No, kada se zagrebe malo ispod površine, tu nema ništa što bi vas natjeralo da slušate album u nedogled. Tekstovi su prilično djetinjasti i banalni s naglaskom na partijanje, seks i zabavu, s pretencioznim pokušajem da se to prikaže na pristupačan način bez ikakve kritike i svijesti o pisanju.

Tako u jednoj od uvodnih pjesma čujemo “Often, often girl I do this often, make that pussy poppin, do it like I want it“, što je loš pokušaj kopiranja R. Kellya i njegovih tekstova koji su prepuni seksualnih aluzija, ali ovdje su dovedeni do karikature. Možda bi to mogao biti pokušaj sarkazma, ali nekako se čini da je ipak samo nasjedanje na ono da seks prodaje.

Slična je i “Acquainted” koja počinje kao neka mračnija stvar da bi dosegla klimaks u banalno refrenu o diranju i opasnostima ljubavi, ali na priprost način bez ikakve suptilnosti.

Većina pjesama je u tom tonu s tekstovima o seksualnosti, ali bez distance koju kritika zahtjeva. Refreni su slični u većini njih i pjevanje se svodi na falsetiranje koje ne mami na slušanje kao što je slušaj kod većine r’n’b izvođača, ali kod The Weeknda je to jednostavno dosadno kao u “Earned It” i “Angel“, banalnim limunadama u kojima se ne može čuti ništa novo i uzbudljivo.

Nije problem što smo to već čuli jer se većina svodi na reinterpretiranje staroga, ali na ovom je albumu to napravljeno bez ikakve strasti i svijesti o pisanju i izvođenju, nego je sve svedeno na to da prođe kod što veće publike koja traži upravo ovakve stvari – za običnu zabavu koja vas neće potaknuti na razmišljanje, nego ćete se samo opustiti i zaboraviti na kritiku. Ni to nije nužno loše, glazba mora biti i zabava, ali kad je samo to, onda je problem.

Ima tu i dueta, na “Dark Times” gostuje Ed Sheeran, na “Prisoner” Lana Del Rey. Potonja je uz “Can’t Feel My Face” jedina pristojna stvar na albumu.

Popularnost donosi slavu, ali ne i nužno kvalitetu. The Weeknd je priča o ekspresnom uspjehu, pitanje je da li će to potrajati, ali ovo što je dosad ponudio nije ni privlačno ni slušljivo, jednostavno pretenciozno.