Nikako loš, tek malo manje vrlo dobar Evergrey

Dvije godine nakon sjajnog, možda i najboljeg albuma u karijeri, konceptualnog “The Inner Circle”, švedski mračni power progresivci vraćaju se s novim ostvarenjem, koje otvara novo, dosad neistraženo poglavlje. Njime je naime, započeo period u kojem se Evergrey više okrenuo melodičnijem, heavy ‘n’ hard soundu, kojeg su neki nazvali i komercijalnijim.

Istina je da su pjesme kraće, slušljivije, lakše ‘ulaze u uho’, no, da su time prihvatljivije većem dijelu publike i da je bend izgubio na raznovrsnosti, to se nikako ne bi moglo reći. Doduše, na ovom albumu nema kompleksnih, rekli bi i kompliciranih naslova poput “The Essence Of Conviction”, “End Of Our Days”, “Watching The Skies” ili “Closed Eyes”, ali i ponuđeni nisu u potpunosti bezlični i jednostavni.

To se u prvom redu odnosi na “The Curtain Of Love“, “In Remembrance“, “At Loss For Words” i “Still In The Water“, koji i u svoje 3 i nešto do četiri minute trajanja donose dovoljnu dozu dramaturgije, poludepresije i atmosfere da mogu zadovoljiti i one probirljivije. Plus provjerene i sigurne Tomove vokale, koji zajedno sa čvrstim gitarističkim riffovima, a u dosta slučajeva i solo dionicama, sigurno predvode većinu naslova.

Naravno da je u varijanti u kojoj su pjesme kraće nego je to dosad bio slučaj nešto moralo ‘stradati’. Tako su se koplja prelomila na klavijaturama, koje su ubacivane u manjem opsegu nego dosad, no, u svakom svojem angažmanu definitivno se potvrđuju kao jedno od utjecajnijih Evergreyevih vrijednosti.

Možda je zato i skladan instrumental “Till Dagmar“, u potpunosti podređen pianu, kako bi se njegov eventualni nedostatak nadomjestio u minuti i pol posvećenoj samo ‘tipkanju’. Spomenimo još i da su nekako najhitoidnije, ali istovremeno čvrste power heavy pjesme, s radio friendly idejama – “Unspeakable” i “Lost“, i upravo bi se one mogle najviše ‘iskomercijalizirati’. Ne nužno i ne previše.

Hoće li Evergrey nastaviti putem kojim je krenuo s “Monday Morning Apocalypse” ili će se vratiti kompliciranijim, razrađenijim konstrukcijama korištenim u pet ranijih albuma, teško je sada znati. Zato ne treba pametovati, već pričekati slijedeći album, jer, Tom i ekipa su dovoljno dobri i iskusni muzičari da je teško vjerovati kako će donijeti pogrešnu procjenu.