Nikakav progres, samo iluzija

Iako bi svatko realan već shvatio da su Staind svoje rekli (pa čak su nešto i nagovijestili kompilacijom hitova), oni se očito s time ne mire i iskorištavaju činjenica da još uvijek imaju ogromno tržište za sebe. Ovo im je čak šesti album, a ako ćemo sve skupa izgeneralizirati u nekoliko riječi, to bi zvučalo ovako: totalno predvidivo, isto, identično i bez ikakvog napretka.

Možda su s naslovom albuma pokušali biti ironični, ali jednostavno je za primijetiti da su opet odlučili počastiti samo svoje fanove, koji su spremni iznova slušati pjesme koje su napisane i odsvirane kao da su na nekom isprogramiranom auto-pilotu ovog benda i njihove karijere.

Upravo radi toga na ovaj album treba gledati s dvije srane. Idemo s prvom. “The Illusion of Progress” nastavak je njihovog post-grungea zaostalog u ’90-ima (iako su ekslodirali tek u ovom tisućljeću), i njihovih mračnih, tmurnih i tužnih pjesama pofarbanih ranjivim riječima uvijek depresivnog i razočaranog Aaron Lewisa.

Mid-tempo balade s kakvima su prodali milijune albuma ovdje su (u nekim trenucima u nevjerojatno velikoj mjeri) prekopirane.

Osim prve hard-rockerske “This Is It“, možda je dovoljno spomenuti samo ono što malčice odstupa od recepta – “Pardon Me” s gitarističkim solom i zborom, “Tangled Up in You” sa slide-gitarom i country usmjerenjem i “The Corner” – također jako tipična, ali Aaronovo pjevanje i malo zanimljivi(ji)h dijelova je izvlači. Ali ne previše.

Ostalo se može opisati pomoću aktualnog singla “Believe“. Radio-friendly balada cilja na hitčinu “So Far Away” kojoj je danas smiješno čuti kakve mlađe sestre dobiva. Takvim melankoličnim notama ispunjen je cijeli album, ponekad iznenađujuće pop usmjerenja, ali najveće razočaranje uopće ne dolazi radi zvuka, vrste ili atmosfere u pjesmama, već jednostavno radi toga što Staind nisu napravili gotovo niti jedan iole hrabriji potez.

Druga strana priče je činjenica da Staind imaju svoju publiku i ta publika ih nosi koliko god ovakvih albuma snimili. Takvim stavom zastranili su od scene s kojom su ih na početku povezivali (Fred Durst ih je malčice pogurao) i okrenuli se pop-rock suputnicima 3 Doors Down ili bivšem Creedu.

Očito da ih nije briga za mene i sve nas koji volimo poslušati sposoban bend, ali se razočaramo nad njihovim kukavičlukom. Danas, to im može donijeti neku sigurnost i logično je tako gledati na glazbeni biznis, iako žive u ogromnim kućerinama i sumnjam da su zahvaćeni današnjom financijskom krizom svijeta.

I ovaj album će se dobro prodati, a meni je razlog totalno nejasan.