Nije žvaka za seljaka, niti je lopata za aristokrata

Pop-aristokrat Rufus se odvažio na novo putovanje: samo uz pratnju klavira snimio je 12 novih pjesama. S obzirom da je on ipak iz fine familije, uzeo je 3 pjesme od jednog perspektivnog poete, Williama Shakespearea, te ih je uglazbio u svojoj karakterističnoj maniri.

Za snimanje albuma koji uključuju glas i samo još jedan instrument treba velika hrabrost. Zadnji momak kod kojeg je to malo bolje zvučalo zvao se Bob Dylan, a što se dama tiče, Nina Simone je svojedobno snimila album snimaka uživo, “Nina and Piano!” koji sadrži upravo to: Ninu Simone i klavir, povremeno i publiku. Gđa Simone je jako voljela taj album, ali je kod publike propao do temelja.

Kako onda stoji “All Days Are Nights“? Album je rađen u teškom periodu za Rufusa, kad mu je majka Kate McGarrigle umirala od raka. Nešto se mračniji tonovi mogu čuti, dojam je da je ovo najintrovertiranija Rufusova ploča do sada: pjevački gledano, u odnosu na prethodne ploče osjeća se kao da si je Wainwright stavio ruku na usta.

Ovaj album priziva u sjećanje jednu staru ploču Wainwrightovog sunarodnjaka Neila Younga, koja se zove “Time Fades Away”, koja je kao i “All Days Are Nights” rađena baš u vrijeme kada je njen autor izgubio bitne osobe u životu.

Već je svima poznat Wainwrightov ekspresivan glas, za jedne unjkav, za druge emotivan, umijeće nabijanja po tipkama klavira je besprijekorno, jedino su pjesme nešto zatvorenije, hermetičnije i traže ogromnu pažnju slušatelja. Ploča je nesvakidašnja, dojam je da bi sličnu impresiju ostavio da sada Bob Dylan snimi ploču s opernim umjetnicima i ogromnim orkestrom, te usput pjeva arije za tenore.

“All Days Are Nights” je neobična ploča, uglavnom zbog toga što nudi samo Rufusa za klavirom. Dosadašnje ploče su pokazivale Rufusa u nakićenom izdanju gdje je orkestracija poput vjetra propuhivala njegovu urođenu teatralnost i histeričnost dajući tako dodatni vjetar u leđa. U ovom izdanju kao da su mu vezane ruke: glas mu zvuči više cendravo nego emotivno, a povremeno bi dojam bio drugačiji da koji prateći vokal izleti na svjetlo dana ili da kakav ‘štrajh’ obogati zvuk. Dodatni prigovor ovom djelu je taj što na nekim pjesmama Rufus teži tome da pokaže baš sve što zna, odnosno dobivamo zanimljive klavirske pasaže no kao da povremeno odvlače pažnju od pjesme.

Rufus Wainwright je beskrajno talentiran momak, ali “All Days Are Nights” nije ploča koju može svatko probaviti, čak bi i njegovi fanovi mogli imati problema s prohodnošću i zadržavanjem pažnje tijekom slušanja. No kad se ti problemi riješe, dobivamo još jedno zanimljivo glazbeno putovanje u neobične glazbene smjerove. Ovo je album teške kategorije.