(Nije) Vrijeme za uništenje

Teško je biti zmeđu dvije vatre, a posebno kad su te vatre – izdavačke kuće. S jedne strane, vaša ‘bivšaljka’ izda nekakav krnji i bezobrazno loš ‘best of‘, a s druge strane novi izdavač traži nešto ‘odmah i sad’ da ljudima daju do znanja da ste sada – njihovi!

Papa Roach su se našli u situaciji da su izdali ‘ultra jedinstvenu kombinaciju studija i koncerta’, a onda su sami priznali da je trebalo nešto izdati što prije, pa je “Time For Annihilation” ispala kombinacija EP-a i live albuma. Rezultat nije loš, ali možda bi bilo ljepše da su oboje napravili posebno.

Kao i zadnjih nekoliko puta, jasno je da su rap-metal korijeni daleko iza njih, ali velika je šteta što to svoje ‘sazrijevanje’ (sada više nisam siguran da je to najbolja riječ) izražavaju na djetinjast način (ponovno) usmjeren na američkog tinejdžera. Jedna stvar se ipak mora priznati – ovih 5 pjesama su, ako gledamo prosjek, bolje od zadnjih nekoliko albuma (recimo – zadnja dva).

Tu je nezaobilazna baladica “No Matter What“, malčice američki ljubavno isproračunata. Moderno rockerske i ritmične “Burn” i “One Track Mind” s dobrim gitarističkim dionicama koje podsjećaju na one njihove stare dane. Isto kao i frajerska “The Enemy“.

“Kick In The Teeth” je još jedan pokazatelj njihove fasciniranosti stadioniskim glam rockom i to je onaj pokazatelj kako od atmosfere s njihovih početaka pred 10 godina nije ostalo gotovo ništa. Čak su ubacili i “Na na na na” back vokale.

A ostalo? Što reći o live stvarima? Hit do hita, jednostavno i znalački. “Getting Away With Murder” je i dalje najbolji spoj žanrova kroz koje su prošli, a ostale su ostale u sjeni “‘temperametnog pjevača’ Jacobya (iliti “Mr. Dick if You’re Nasty!“). Oni sviraju super, svaki instrument je čvrst i apsolutno u službi pjesme, a pjevač je taj koji svojim riječima, rimama i nabrijavanjem publike tome daje malo djetinjastu notu. Posebno “Hey Ho Let’s Go!” THe Ramonesa na uvodu u “To Be (Loved)“.

Ultimativne himne “Between Angels and Insects” i “Last Resort” su jedini doticaj s repanjem i svojevrstan nostalgični podsjetnik koji u vodu baca cijelo njihovo ‘muzičko odrastanje’. Koliko god oni u ta vremena imali ljubomornih mrzitelja koji su s ljutnjom gledali kako jedan ‘one hit wonder pobire lovu napaljenim klincima’ toliko mi se čini da je Papa Roach baš tada bio puno iskreniji, bolji i – što je najbitnije – zabavniji.

Iako imaju preko nekoliko dobrih rock pjesama, ovo sada već godinama gubi šarm i sve mi je teže i teže iz godine u godinu shvatiti kako je ovaj bend uspio preživjeti. Iako, ne smetaju mi ni najmanje i nikome ne bi trebali smetati. Posebno stalnim fanovima!