Nije otišla, samo se još ukopala

Proučivši zvučni sadržaj njenog najnovijeg studijskog dugosvirajućeg uratka “Girl Who Got Away” Dido (po hrvatski Didona) nije otišla, nego se još više ukotvila u srednju struju.

Novi album donosi jake pjesme koje su redom umočene u
isti studijski postupak koji bismo mogli nazvati electro-pop-folk i
koji, gledamo li dinamiku, donosi više problema nego rješenja.Album otvara nježna, jedna od rijetkih koja je gitarom vođena “No Freedom” i koja figurira za najuži krug vrhunaca ove kolekcije i koja na najbolji način integrira elektroniku i Didonin glas te daje posebnu, intimnu atmosferu. Slijedi naslovna “Girl Who Got Away” koja uspijeva držati korak s “No Freedom”, a onda pjesma naslovljena pokličem “Let’s Move On” odlazi na drugo mjesto, ali u pogrešan smjer. Rap dionica teško da može stanovati na ovakvoj pjesmi, a da ne izgleda kao šaka u oko (ili uho).

Od ostatka albuma izdvajaju se “Go Dreaming” i zaključna, ambijentalna “Day Before We Went To War“, koja dođe kao bis i na kojoj elektronika i falsetizirani vokal sjedaju na pravo mjesto.

“Girl Who Got Away” album je koji će održati Didoninu poziciju na svjetskoj sceni i spasiti je od nesigurnih smjerova, no od etablirane pjevačice ipak se očekuje više poduzimanja rizika jer po talentu ona takve stvari može iznijeti.

Njene recentne pjesme omogućavaju zvučnu širinu, od elektronike, do akustičnog gitarističkog folka preko reggaea i šteta da se to ne koristi. Također Dido ima kompetentan glas koji se u previše slučajeva pretvara u grleno piskutanje koje bi trebalo dočaravati emociju, no više zvuči kao vožnja na autopilotu i očekivanje da isti trik odradi posao previše puta.