Nije bez razloga The King

Benny Carter, ime tako zvučno, a opet se rijetko čuje čak i među ljudima koji slušaju jazz. Rođen je 1907. u New Yorku. Dosta rano se počinje zanimati za glazbu, s deset ga majka uči svirati klavir, nešto kasnije ga počinje privlačiti truba. Kažu da je razočaran kako nije uspio naučiti svirati trubu preko vikenda, zamjenio istu za saksofon. Samouk, ali u toj mjeri talentiran da već sa 15. svira po Harlemu.

Međutim Benny se u svojoj dugoj i iznimno plodnoj karijeri pokazao i kao dobar trubač, klarinetist, trombonist, pianist, no, usprkos tome ostaje zapamćen kao alt saksofonist. Kao aranžer je utjecao na izričaj big band jazza, a njegove kompozicije poput “When Lights Are Low” i “Blues In My Heart” su postali jazz standardi.

Također je ostvio veliki pečat u glazbi filma i televizije. Na internetu se nalaze bezbrojni citati velikana jazza i Bennyevih kolega u kojima otkrivam njegov nadimak – The King. Izdvajam par imena koja mi zapeše za oko: “Everybody ought to listen to Benny. He’s a whole musical education” (Miles Davis); “He’s everything a musician would want to be” (Ella Fitzgerald); “When I grow up I want to be just like Benny Carter!” (Dizzy Gillespie).

I zaista, nakon slušanja albuma postaje mi jasno zašto su mu dali tako ‘velik’ nadimak. “Sax Alla Carter” je zapravo reizdanje iz 1960. Moguće pokušaj da se poznati jazz standardi približe široj publici, na što ukazuje inače prilično neuobičajena minutaža kompozicija – niti jedna ne prelazi pet minuta. Bilo je prilično logično za očekivati nekakvu na brzinu smješanu, lošu kompilaciju, ali dobili smo upravo suprotno. Iako priča kaže da je album snimljen za jedan dan (eh, ta dobra stara vremena), Carteru je bio dovoljan dan da pokaže kako je on te 1960. bio fino ispred vremena.

Na ovom, izdanju iz 2004. imamo tri bonus pjesme: “Ennui“, te dvije verzije “Friendly Islands“. Album je prilično jednostavan, lagan za slušanje, mada mi nekako riječ standard dolazi na um.

“Sax Alla Carter” doista jest prikaz rada i umjeća jednog uistinu velikog saksofonista. Na trenutke zvuči grubo, ponekad isprano, ali ima toplih tonova u dovoljnoj količini. Carter je uistinu kvalitetan, zapanjuje virtuoznošću, kvalitetom, bravurama u improvizaciji s obzirom da mu u biografiji stoji da je samouk. Zbilja je Kralj.

Na ovom albumu i inače u Benny Carter Quartetu su mu dostojna pratnja: pianist Jimmy Rowles, basist Leroy Vinnegar i bubnjar Mel Lewis (čovjek zaslužan za jedan od najljepših uvoda – poslušati “Friendly Islands”… inače, teško se odlučiti koja je verzija bolja).

Iako je album u cjelini izvrstan, ipak su to standardi koje smo čuli i vjerovatno ćemo čuti još puno puta, pa opet treba izdvojiti izvrsnu “All Or Nothing At All“, te već spominjanu “Friendly Islands“.

Tekst: Ana Marković