Nije baš nešto novo, ali je dobra igra

Isprva mi nije bilo jasno na koji način je novi album jednog benda kao što je Mudvayne uspio tako neopaženo proći pored fanova scene. Zanimanje za ove eksperimentalne metalce uvijek se zadržavalo na razini sudionika ludog metala kakav se razvio Slipknotom ili Mushroomheadom, a meni su najčešće ostajali jedni od dražih likova i baš zato mi je žao što se kritika bezobrazno obrušila na novi album – "The New Game".

Jesu li Greg i Chad, gitarist i vokal, previše pali pod utjecaj groovea i headbangerskih riffova svirajući u ‘karminskom’ bendu za Dimebag Darrella – Hellyeah, ali novi Mudvayne definitivno je najslušljiviji i najkomercijalniji (oh, kako okrutna riječ) do sada. Njime su uspjeli postići da ih mnogi proglase dosadnima, jer od Mudvaynea očekuju strastveni, povremeno atonalni i bučni novovalni metal, dok drugi napokon uživaju u ‘normalnijoj’ strani ovog benda i albumu koji se ne bazira na samo nekoliko jakih pjesama. Definitivno sam na strani ovih drugih.

No, s jedne strane mogu se razumjeti razočarani. "A Cinderella Story" zbilja zvuči kao neka pjesmica puno običnijeg benda, hit "Do What You Do" podsjeća na hitove s prošlih album, što objašnjava i većinu ostatka albuma. Zamislite album na kojem puno češće slušate melodične "Happy?" ili "World So Cold" i nekako se dobije ideja.

Naravno, brutalnost je zastupljena na naslovnoj "A New Game", a poznati zveketajući bas u pozadini se šulja na "Fish Out Of Water". Laganicu kao što je "Scarlet Letters" zbilja bi čovjek prije očekivao od Stone Sour ili Hellyeah, a ovdje je izvlači zvuk i Chadov vokal. To se događa često na albumu.

"Dull Boy" smo već čuli na onoj smiješnoj kompilaciji iz 2008. i dobra je navlakuša za album, "Same Ol" također ima jako pijevnih dijelova, a "Never Enough" je još jedna preobična laganica. Kad se sada bolje pogleda, album ima jako puno pamtljivih dijelova i jako slušljivih pjesama za jedan Mudvayne (možda i previše), pa žestoki dio njihovih fanova i kritike ima pravo u svojoj ljutnji.

Ali, treba ostaviti prostora i za drugu stranu priče. Mudvayne i ovdje gaze svirku, a u zadnjim godinama scena je pokopala mnoge sudionike nu-metal početaka pa si očito i Mudvayne može dozvoliti širenje prema mirnijim ušima. I što će sada dogoditi?

Jedni će ovo nazvati neambicioznim i neekscentričnim, a drugi će ovaj album stavljati u svoj CD player puno češće nego recimo "The End Of All Things To Come" ili "Lost And Found" upravo radi više ‘hooksa’, kako bi Amerikanci rekli. Istina, nema niti jedne onako jake pojedine pjesme, ali sve zajedno daju dosta jasniju sliku.

Onima kojima se ovo nikako ne sviđa, treba naglasiti da već ove godine bend izdaje još jedan album, a budući da su u ovoj diskografskoj pauzi skupili jako puno ideja, za nadati je da će složiti nešto više Mudvayneovski.