Nijansiranje boje snova i nesvjesnog na način Rykarde Parasol

    1246

    Rykarda Parasol

    The Color Of Destruction

    Datum izdanja: 25.09.2015.

    Izdavač: WMI

    Žanr: Americana, Gothic

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Opening Scene: Ignition On Oberkampf
    2. The Ruin And The Change
    3. An Invitation To Drown
    4. The Lonliest Girl In The World
    5. It’s Only Trouble Now (feat. Dante White Aliano)
    6. Valborg’s Eve
    7. Intermission: To Burn Or To Drown
    8. Your Safety Is My Concern
    9. Sha La Took My Spark (feat. Bart Davenport)
    10. A Lover’s Death Wish
    11. Le Fils Du Pere Nöel
    12. Finale: Extuingished By The Red Reef
    13. Ready To Burn

    S relativno bogatom diskografijom, ali ipak još nedovoljno poznata, što svakako zaslužuje, Rykarda Parasol je u svijetu alternativnog countrya i gothic americane jedna od jačih izvođačica.

    Ova kantautorica pomalo mistične pojave i suptilne zavodljivosti koja nikad nije agresivna i napadna, izdala je 2015. četvrti album nazvan “The Color of Destruction“. I na njemu su, kao i na ranijima, primjetni utjecaji Johnnya Casha, The Velvet Undergrounda i Nicka Cavea, ali prvenstveno je tu riječ o gothic americani s melankoličnim i mračnim tekstovima koji se ne libe otići do najintimnijih dijelova svoje persone, orkestrirani kao male operete s dionicama koje su uvijek brižno strukturirane i vokal koji vas privuče svojim senzibilitetom. Prozvali su je ženski Nick Cave i zaista bi on ovako zvučao da je žena. Primjetan je taj pomalo desperantni ton, ali intenzivan i dubok, mračan i gotovo sablastan. Upravo je ta sablasnost ono što privlači kod Rykarde.

    Ona kao da je iz nekog prošlog vremena, vremena noir filmova i ‘mraka četrdesetih’ u kojima se tako dobro snalazi, ali opet interpretira to na suvremen način. Nikad nije krila svoje uzore, to su poezija romantizma i modernizma, gothic romani i zvuk americane. Njen bi zvuk mogli nazvati noir countryem ili noir americanom jer spaja taj svijet Hanka Williamsa i Johnnya Casha s gothic rockom ’80-ih. Od suvremenih izvođačica mogli bismo je usporediti s Kal Cahoone i PJ Harvey. Malo je izvođačica u gothic americani, uglavnom su to muški vokali koji svojom dubinom lakše ispjevavaju takve mračne teme i zato je Rykarda još zanimljivija.

    Muziku podržava

    Četvrtim albumom samo nastavlja svoj niz. Nije gotovo ništa mijenjala u zvuku, sve je to slično prvim trima i to je dobar potez. Pjesme su i dalje melankolične, ali snažne i prodorne s temama koje su i prije bile prisutne – samoća, smrt, promjena, identitet, potraga za samim sobom, autodestruktivnost, nesvjesno i snovi. Boju snova kao da Rykarda želi pronaći i pretočiti u svoje pjesme. Potraga za samim sobom u svijetu glazbe, ali i suvremenog društva kojeg ona suptilno kritizira, nikad eksplicitno. Hermetičnost tih tekstova, ali ujedno i jednostavnost pozivaju na čitanje između redaka i prodor u samu bit njenog pisanja.

    To nije puko žensko pismo, nego gotovo androgino koje je svjesno da pisanje ne mora poznavati rod, nego je određeno svijesti o vlastitom subjektu i ulozi u pisanju. Rykarda nije opterećena time, nego pjeva svoje iskustvo i doživljaje nikad ne prelazeći u samohvalu i pretjeranu analizu, nego spretno i sa stilom na kojem bi joj mnogi mogli pozavidjeti. A taj stil se može opisati kao samosvjestan i zreo s dozom ironije i autoironije kao u “The Lonliest Girl In The World“, prekrasnom americana baladom koja se izdvaja kao najjača na albumu uz “The Ruin And The Change“.

    Vokalno je Rykarda zaista jaka što pokazuje na “Sha La Took My Spark” i “Your Safety Is My Concern“. Pjeva ona i na francuskom pa tako imamo “Le Fils Du Pere Nöel” i to bez greške i tečno.

    Duet s Danteom Whiteom Alianom “It’s Only Trouble Now” je najžešća stvar na albumu i podsjeća na Cavea i The Bad Seedse više nego ijedna druga a albuma.

    Album je podijeljen u tri cjeline s uvodom, intermisijom i na kraju finale, a između toga su numere od koje je teško izdvojiti slabu jer su sve zaista jake i upečatljive.

    Ready To Burn” zatvara album i cjelina je strukturirana tako da su žešće stvari u sredini, dok su ove laganije na početku i kraju.

    Rykarda Parasol je zanimljiva pojava što dokazuje i svojim nastupima, ali i vizualnim identitetom što se očituje i na naslovnicama albuma koja uvijek prate priču albuma. A ovaj je album boja njenog iskustva i svijeta koji je samodostatan u sebi i miruje kao cjelina doživljaja i ekspresije. Ostala je vjerna svom žanru, ali ga uvijek pomalo subvertira iznutra. I to joj zaista dobro ide.

    Muziku podržava