Nick Cave i Warren Ellis: Album o nadi usred krhotina izoliranog svijeta

    2181

    Nick Cave, Warren Ellis

    Carnage

    Datum izdanja: 25.02.2021.

    Izdavač: Goliath Enterprises Limited

    Žanr: Alternative

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Hand of God
    2. Old Time
    3. Carnage
    4. White Elephant
    5. Albuquerque
    6. Lavender Fields
    7. Shattered Ground
    8. Balcony Man

    Novi album Nicka CaveaCarnage“, izašao prije par tjedana, objavljen je u trenutku kada svijet broji prvu godišnjicu pandemije. Cijeli krug jedne začudne godine je zaokružen i Cave ovim albumom radi bilancu svijeta u kojemu gubitak i izoliranost jedan drugome prebacuju lopticu na terenu, šapćući si brutalne stihove.

    Međutim, za Cavea protekla godina nije bila igra. Ili barem ne samo igra, jer je, osim održanog koncerta ljetos u Alexandra Palace u Londonu, gdje je sam s klavirom i bez publike održao koncert koji još uvijek odzvanja u sjećanju, ovim zadnjim albumom pokazao kako zvuči traženje nade nakon gubitka sina, svih gubitaka koje smo ikada doživjeli i nakon gubitka svijeta kojeg smo dosad poznavali.

     

    View this post on Instagram

     

    A post shared by Nick Cave (@nickcaveofficial)

    Muziku podržava

    “Carnage” je album koji nasljeđuje iznenađujući, ogoljeli i autentičan izričaj prethodnog albuma “Ghosteen” i u istom tonu ga nastavlja. Meditativno je to iskustvo i nastavak istraživanja čežnje i prihvaćanja gubitka, no “Carnage” je bogatiji zvukom, nije toliko eteričan i mističan kao Ghosteen koji je zvučno reduciran na gotovo sakralni doživljaj tuge.

    Cave je “Carnage” radio samo s Warrenom Ellisom, majstorom za istraživanje prostora i dosega zvuka. Bogatstvo instrumenata i ritma koje očekujemo od Bad Seedsa ne postoji na ovom albumu, ali s njime, možda više nego ikada, shvaćamo da Cave svoj instrument uvijek nosi sa sobom – a to je njegov glas. Nickov glas je kao instrument za sebe, poseban, kao Barthesov “grain of the voice”, tijelo u glasu dok pjeva, i naizgled mu ne trebaju niti Bad Seedsi, niti Warren Ellis, što je dokazao i u Alexandra Palace. No čini se ovdje da mu ipak treba Ellis jer s njim evoluira kao umjetnik, istražujući nove prostore zvuka, doživljaja prisutnosti, vibrantnog glasa – i zato je ovaj album dobrodošao. Nick nam se njime i dalje pokazuje, što sve može, no u tome nema ničeg drskog ili oholog, već brutalno iskrenog.

    Album otvara pjesma “Hand of God” s kojom se Cave sadržajno vraća pitanjima Boga, no u ovoj pjesmi formalno uobličeno kroz povremeno eksperimentalne dionice elektro prizvuka. Na nju se, u istom, pomalo prijetećem tonu nadovezuje pjesma “Old Times” koja upozorava na svijet koji nas je zadesio. Nakon te dvije pjesme zbog kojih se može činiti da album nudi nove svjetove zvuka, pjesma “Carnage“, iako naslovom može ukazivati na grubost i nasilje, nježno uvodi čežnju kao lajtmotiv najljepših Caveovih ljubavnih pjesama i poznati Caveov melankolični prizvuk. I opet, nakon nje slijedi kontrast, pa nam pjesma “White Elephant” pokazuje svu grubost i okrutnost koja sadržajno i glazbeno izostaje iz prethodne pjesme, te kao da nam baca u lice svijet koji je u stanju anomije, stare vrijednosti su nestale, kao da su se raspale na razbijenom tlu (op. pjesma “Shattered Ground”), a nove se tek uspostavljaju.

    Nježnost i sakralnost nam pak donosi pjesma “Albuquerque” u kojoj s nostalgijom konstatira da je putovanju privremeno kraj (“we won’t get to anywhere darling, anytime this year”), ali zajedništvo je u konačnici jedino što nam preostaje (“unless you take me there”). “Lavender Fields” nastavlja sve dublje, s njom tonemo dublje u sebe, stihovi se izmjenjuju kao recitali u crkvi, a tako su i glazbeno oformljeni, pa kada zbor u pozadini pjeva refren “There is a kingdom in the sky” kao da nas katapultira u neki ritualni obred. Zadnja pjesma “Balcony Man” zatvara album stihom “What doesn’t kill you only makes you crazier” parodirajući popularno-psihologijsku maksimu koja sugerira da se se nakon proživljene muke nužno osnažujemo. Naprotiv, pjesma svjedoči realnosti jedne sudbine koja mora nastaviti nakon osobnog gubitka, jednog svijeta koji nastavlja dalje na oštrim rubovima još nespojenog novog i drugačijeg puta. Ta nova realnost nije čisti optimizam odvojen od iskustva, već proživljeno autentično iskustvo, sa živim sjećanjem na grubost i nježnost koje se izmjenjuju, baš kao i pjesme na albumu.

    Predzadnja pjesma “Shattered Ground” ističe se kao stvar koja je jasnije iskočila u odnosu na ostale. Prvi taktovi pjesme su krenuli, za njima i Caveov glas, i već se utisnula unutar mene, kao kad se ponekad neki ljudi usele u nas i ne možeš ih više iseliti iz sebe, čak i kada bi to htio, a zapravo ne želiš. U njoj Cave pokazuje pjesničke talente koji su nama koji ga pratimo već odavno samorazumljivi. Pa čak i kada pjeva: “And there’s a madness in her and a madness in me, and together it forms a kind of sanity” povjerovat ćemo mu, iako znamo da je stih kolosalno bolan i nemoguć u realnom svijetu odnosa. Ali nema veze, već smo tamo, već mu vjerujemo, ne čudimo se ničemu, samo razumijemo.

    Ima jedan Balaševićev citat kojeg se često sjetim kada slušam Caveovu glazbu: “Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reći” i svaki put pomislim kako mi ih Nick Cave najjasnije od svega uspijeva prevesti na jezik glazbe koju jasno razumijem iznutra. Pa čak i ako ostane ostatak koji je neprevodiv, a on uvijek ostane, jer mora. Ostaje kao ona dubina koja nam dokraja izmiče, kao oni meandri duše koji nam preostaju da se u njihovim strujanjima uvijek iznova gubimo i pronalazimo. I baš tu, u njima, leži nada.

    Autor recenzije: Iva Žurić Jakovina

    Muziku podržava