Nezamislivo postalo moćno oružje Latex Willera

Povratak u bolju prošlost vrlo je čest fenomen u današnjoj pop kulturi, pa oživljavanje mnogih žanrova dodatno obogaćuje širok spektar onog što danas možemo čuti. Kada nečem starom nadodamo i nešto novo, nastaje novi žanr.

Nekako mi se čini da rockabilly ima sve više pobornika kod današnje publike što se posebno osjeti kod vanjskih utjecaja i uspjeha bendova poput The Baseballs. Kod nas Mareković već nekoliko desetljeća pokušava animirati domaću publiku, ali ipak nije sve bezuspješno jer nastaju dobri i zabavni bendovi poput Latex Willera.Latex Willer je zagrebački psychobilly bend. Što je psychobilly? Psychobilly je rockabilly s ikonografijom koja vizualno i tekstualno obuhvaća hororce, znan-fan filmove, općenito malo tabuizirane teme. “Goin’ Psycho!” upravo tako zvuči.

Album se sastoji od čak 15 skladbi koje su najčešće duljine oko dvije minute što album čini vrlo dinamičnim i zabavnim, posebno zbog pjesama koje su i više nego interesantne. Glazbeno, vizualno i tekstualno su totalno u svom žanru, to je klasičan rockabilly s punk štihom koji sviraju zombiji i slične beštije, a pjeva se o ‘uobičajenim’ nadnaravnim problemima.

“Goin’ Psycho!” klizi i svojom neurotičnom horor atmosferom izvrsno se nadopunjuju vokali s glazbom, a sve zvuči kao da su Johnny Cash i June Carter surađivali s The Cramps za neki Hitchcockov film. Možda na prvu malo nezamislivo, ali kada se presluša album asocijacije dođu same od sebe zbog miješanja muško-ženskih vokala uz vrlo nabijen ritam.

Album ima glavu i rep, pjesme su dobro izbalansirane, pa iako ima mnogo pjesama, teško je reći što bi se eventualno moglo izbaciti da album bude cjelovitiji. Ovako smo dobili moćno oružje Latex Willera koji će vjerojatno u inozemstvu imati mnogo više pobornika nego ovdje, što je šteta jer slični inozemni bendovi znaju dobro napuniti klubove prilikom dolaska u naše krajeve.

Iako je izdan prošle godine, “Goin’ Psycho!” mogao bi postati nezaobilazno štivo svih naših psychobilly/rockabilly zaljubljenika, a pjesme poput “Sin No More” ili odlične završne “Big Voodoo Daddy” (zvuči kao neki duet Imelde May) mogle bi pronaći put i do etera mainstream stanica. Ukupni dojam – vrlo zadovoljavajuće.