Nevrijedno vaše pažnje

Dva mladića, Adam Bennati i Mike Conte, vodili su tipičan američki život sve do svoje devetnaeste godine. No tada se, odjednom, na opće zgražanje obitelji i prijatelja, preobraćuju i ulaze u svijet heavy metala i bendova kao što su Judas Priest, Celtic Frost, Motorhead,… Izbačeni na ulicu odlaze u New York gdje osnivaju vlastiti projekt Early Man. Vrlo skoro ovu dvojku je zapazila ekipa Matador Recordsa i dala im šansu da snime svoj prvi album “Closing In”.

Kada primite u ruke ovaj uradak, prvo što vam se mota po glavi je “Pobogu, kakav je to cover!?!” Siva pozadina i kričavo žutim slovima otisnuto ime benda i naziv albuma. O da, kričavo, tako da prvo oslijepite, a tek onda zapazite da se u toj sivoj pozadini kriju obrisi pračovjeka, ranog čovjeka iliti ‘early mana’. Dobar marketinški potez, nema što, album je vidljiv na kilometar.

No, pozabavimo se mi onim važnijim, muzičkim dijelom albuma. Za mikrofonom i na glavnoj gitari nalazi se Mike, dok je Adam na bubnjevima. Ono što stvaraju može se opisati kao ‘back to’ old-school heavy metal, s dodatkom thrasha i minimalnom dozom speeda. Dakle, riječ je o još jednom nostalgičnom bendu (nije li i samo njihovo ime simbol čežnje za povratkom u rano razdoblje metala) koji uzore traži u staroj Metallici i Maidenima, a posebno u Black Sabbathu.

Samo uzore? Pa ne baš, ovaj duet čak i posuđuje (čitaj: krade) rifove navedenim bendovima. U svakoj pjesmi, od njih ukupno jedanaest pronaći ćete barem na nekom djeliću nešto vrlo poznato, za što ste sigurni da ste već negdje čuli. I jeste. Ako mi ne vjerujete poslušajte pjesmu u kojoj je to najočitije – “Death Is The Answer“. Poznato?

Hm, skoro sam zaboravila na vokala i njegov glas za koji, koliko čujem, mnogi kritičari tvrde da je, citiram – ‘kopija Ozzya’. Strašno. Prestrašno. Grijeh je tako nešto reći. Čovjek koji ima nekakav kreštavi, visoki glasić, totalno iritantne boje, toliko da na mahove boli kad ga slušate, eto to je Mike Conte. Jedino što on je, je Ozzy wannabe, a o tome može samo sanjati.

Iako kad se sve zbroji, ovaj album u suštini i nije katastrofalno loš (ako naravno, izuzmemo par strašnih vokalnih dijelova), teško da će oduševiti nekog pripadnika svoje ciljane publike, onih koji preferiraju metal s početaka ’80-ih. Zapravo, sigurna sam da neće, bit će im ok i ništa više.