Neuredna kraljica popa

51 godina, odnosno 30 godina službenog radnog staža, 11 studijskih albuma, čak 87 službenih singlova od čega jedanaest na broju jedan, a Kraljica popa Madonna još uvijek nije dostojna složiti poštenu kompilaciju, iako ima podosta drugih razloga za svoj “Celebration” – treće službeno izdanje ‘najboljeg od najboljeg’.

Madonna je tijekom desetljeća obnavljala svoj glazbeni i umjetnički profil neprestano se poigravajući s nepoznatim, a ova odvažnost nije slučajno urodila plodom jer njena kreativnost može se pripisati prvenstveno njoj samoj, iako se iza nje postepeno akumulirao cijeli tim menadžera i producenata.

No, za razliku od pretendentica na njen tron, Madonna je, evidentno iz same knjižice, autorica većine tekstova, a producentskim igricama uvijek je morala sama upravljati ne prepuštajući ništa na volju impresivnom broju producenata koji su na ovoj kompilaciji tek mali dio ljudi koji su ostavili traga na njenim pjesmama.

U vremenu nakon najvećih prevrata u popularnoj umjetnosti, Madonna je ipak uspijevala provocirati dušobrižnike tabu temama (“Papa Don’t Preach“, “American Life” koji je kao album pun socio-političke kritike, ali neprihvaćen kod publike i stoga jedna pjesma nalazi ovdje svoje mjesto).

Madonna je bila grešna artikulacija kako ‘prljavih’ misli i želja sviju nas (“Erotica“, “Justify My Love“), tako i najnižih materijalnih strasti (“Material Girl“, “Hollywood“), ali i muzički kameleon koji je uspijevao iznjedriti “Ray Of Light ” jedan od najzanimljivijih pop albuma ikada s mračnom new age baladom “Frozen” i urbanom “Ray Of Light“.

Konačna zasluga jest da je Madonna svojim bogatim opusom napravila čisti rez između popularne glazbe kao kategorije i pop glazbe kao žanra, a na obje strane se nameće kao reprezentativan izvođač i glazbenik.

Međutim, “Celebration” je transparenti pokazatelj kako Madonna svoj put nije utabala kvalitetnim vokalnim dionicama, posebice u prvoj apsolutno trash fazi gdje je pjesme posvećivala jednom od muževa, Seanu Pennu, poput “Open Your Heart” ili “La Isla Bonita” koje su kao pjesme lakih nota ipak doživjele velik uspjeh, što je bio slučaj i s “Who’s That Girl“, da bi pod starije dane svjesna svojih vokalnih ograničenja sav posao prepustila tehnologiji, pa u besmislenim bonusima “Revolver” i “Celebration” te bondovskoj “Die Another Day” ne raspoznajemo granicu između Madonne i ženske varijante Microsoft Sama.

Usto, zbog negeneričkog i umjetnog zvuka bez ijednog pravog instrumenta natjeralo ju je na zicere: ljubljenje s jednako ‘ograničenom’ mlađom nasljednicom ili vokalno nadmetanje bez ikakve melodije s nasljednikom Michaela Jacksona.

Osim kronološke nedosljednosti i strukturne nelogičnosti, kompilaciji nedostaju klasici devedesetih poput “Human Nature”, “Rain”, “Deeper And Deeper” koje su izbačene u korist loših naslovnih pjesama još lošijih filmova kojih je dosad izbrojala čak 24.

Pretenciozna naslovnica iz rane faze gdje se predstavljala kao Marilyn Monroe u Warholovoj varijanti potiče na pitanje želimo li ovu kolekciju cijeniti zbog imena ili sadržaja, odnosno, dopuštamo li si danas reći da je Madonna tek div staklenih nogu? Ikona bez duha kao Bijela kraljica u “Alisi u zemlji čudesa”?