(Ne)uobičajeno ulijevanje lebdećih riječi i tonova

Uvijek se vodila (i uvijek će se voditi) vječita borba između odluke je li nekome bitnije da je dio pjesme muzički zanimljiv ili je jednostavno muzički kompliciran.

Osobno sam na ovoj prvoj strani, pa raznorazni prog bendovi bolje ili
lošije prolaze u natjecanju za moju pozornost. Intronaut su tu nekako
uspjeli naći svoje mjesto, zajedno s Animals As Leaders, Tool i
Meshuggah.

Dakle, taj gemišt stilova spomenutih bendova već jasno govori što su Intronaut uspjeli postići. Još od prošlog “Valley of Smoke” bilo je jasno što su u stanju proizvesti. A ako im već ne smijemo stisnuti žanrovsku naljepnicu, uvijek nam preostaje ona rezervna metoda – spominjanje bendova s kojima su išli na turneje. Kylesa, Between Buried and Me, spomenuta trojka i slični…Za razliku od prošlog, “Habitual Levitations” donosi nešto uravnoteženiji i povezaniji album. Album koji se čini kao zasebno i cjelovito putovanje, ponešto udaljeniji od nekih dosadašnjih žešćih metal podvrsta.

Zamislite Meshuggah bez onog konstantnog, bolesnog i brutalnog šamara od kojeg se nemate vremena odmoriti. Zamislite Meshuggah s puno jazzističkih prog dijelova koji im zvuk čine puno toplijim. Nije to ni toliko čudno uzevši u obzir od kuda dolaze jedni (Kalifornija), a od kuda drugi (Švedska). S druge strane, zamislite malo uredniji Mastodon s malo manje strganih riffova i s puno više post-rock strpljivosti (“Killing Birds With Stones“).

Sedmožičana zahuktavanja grade pjesme, često se pretvaraju u svakojake međudijelove i pjesme unutar pjesama, a gotovo svaka ima i svoj zasebni prog jazz odmor (singl “Milk Leg” ili “Harmonicon“). Upravo ova druga potvrđuje da je ritam sekcija ovog benda svojevrsni highlight. Unatoč svoj virtuoznosti sličnih bendova, fretless bas Joea Lestera ipak rijetko čujemo, a ludosti koje izvodi bubnjar Danny Walker mogu se čuti svaku minutu i pol.

Album je ovo koji uspijeva na jednoj strani imati snene i melodične “Sore Sight For Eyes” ili lagani interludije “Bloom From A Stone“, a na drugoj lude gitare i potmuli zvuk na “The Welding” ili kompletni presjek ovakvog benda na “The Way Down“.

Intronaut na logičan i nimalo bizaran način uspijeva spojiti prog metal svirku s povremenim meditacijskim dijelovima i melodijama koje nikada ne zastrane u komercijalne pop vode. Ono što se, budimo realni, događa mnogima. Unatoč povremenoj dekoncentriranosti, to je vjerojatno najveća snaga benda koji obožavaju mnogi, a neki ih vide kao predvodnike nečeg novog u natrpanom metal svijetu.