Neuništivi heavy pristup

    3367

    Disturbed

    Indestructible

    Datum izdanja: 02.06.2008.

    Izdavač: Reprise / Dancing Bear

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Indestructible
    2. Inside the Fire
    3. Deceiver
    4. The Night
    5. Perfect Insanity
    6. Haunted
    7. Enough
    8. The Curse
    9. Torn
    10. Criminal
    11. Divide
    12. Facade

    Jedni od onih koje zovu pionirima nekakvog nu-metala su i Distrubed. Iako mislim da su više hard rock ili novija verzija čistog heavy metala, ipak ta riječ ‘nu’ može značiti bilo što pa im 2000. kao godina stupanja na scenu kroz cijelu karijeru služi kao teret na leđima. Njihov četvrti album “Indestructible” opet je frajerski ponosni himnički ‘friendly’ metal s kakvim će teško razočarati gladne fanove.

    Ljuti smo kada Metallica promijeni stil na nekom albumu, a nešto nas muči i kada se netko ponavlja i ide utabanom stazom neuzbudljivosti. Ali Disturbed su uvijek bili simpatični sudionici scene koje je predvodio David Drainman, jedan od rijetkih koji je u to vrijeme njegovao heavy stil i kleo se u svoje kožne hlače (uske u mudima).

    Tema albuma proizašla je iz njegove ‘loše sreće’ jer je imao prometnu nesreću, izgorila mu je garaža, imao je hrpu loših veza, a prvi singl “Inside The Fire” inspiriran je glasovima u njegovoj glavi kada je ugledao tijelo svoje djevojke koja se objesila.

    Osim toga, njihov anti-ratni pristup nekako se okrenuo na stranu da budu anti-war, ali i pro-troops pa je “Indestructible” zanimljiva borbena himna u kojoj daju podršku svima koji čekaj da izvade svoje puške.

    Muziku podržava

    Deceiver” je fora ritmična stvarčica, a “The Night” oda njihovim sinkopiranim riffovima i pjevanju koje je začinjeno odličnim gitarističkim solom.

    Sredina albuma, očekivano, je dio u kojem se sve razvodnilo u mid-tempo žesticama, pa se u pjesmama mogu izdvojiti samo neke recitacije i power-baladski refren (“Haunted“) ili odličan vrisak u “Enough“. Drugi singl “Perfect Insanity” u ladicama im stoji još od ’90-ih pa je logično da je to jedna od žešćih na albumu.

    Uz Drainmana i njegov vokal koji jednostavno ne možete fulati (nekoliko njegovih majmunskih ‘u-a-a-a vriskova), treba spomenuti i gitarista Dan Donegana koji iznosi veliki teret albuma svojim idejama, a meni se najviše u glavu urezao odličan sporiji melodični solo na “Torn“. Treba dodati da na albumu ipak nije završila obrada Faith No Morea (“Midlife Crisis”) koju treba čekati kao B-stranu nekog singla.

    Pristup ovdje je dosta sličan prošlom albumu “Ten Thousand Fists”, samo što su ovoga producirali apsolutno sami i tu bend uvijek dobije puno slobode. Ali zato su dobili i nekoliko trenutaka u kojima bi bilo bolje da im je netko rekao ‘Ajde probajte ovako. Možda će biti manje dosadno’.

    Čak su ga iz istih razloga nazivali njihovim ‘najkompleksnijim albumom do sada’, a u tom slučaju se zbilja bojim kako bi zvučalo da naprave ‘jednostavan’ album.

    No, u svakom slučaju oni će ovako ostati, kako se ono kaže – dobar, ali ne odličan bend s radijskim heavy metal pjesmama. I, moram naglasiti, s jednim od najbezveznijih covera kojeg bi prije očekivao kao naslovnicu neke akcijske igrice za Playstation.

    Muziku podržava