Nešto što nije nužno trebalo

Šesti studijski album “Blooddrunk” bio je, u odnosu na prethodnika “Are You Dead Yet?“, lagani korak naprijed i ulio je kakvu takvu nadu da će se Children Of Bodom vratiti u dane kada su bili jedno od najinovativnijih i najzanimljivijih imena na metal sceni. Ipak, ta su im dva albuma, kakva god bila, nesumnjivo ‘podebljala’ popularnost pa si očigledno mogu dozvoliti takav ‘luksuz’ kakav je nepotrebna, dugo najavljivana i iščekivana kolekcija covera “Skeletons In The Closet“.

Da se ovdje ne radi o novom studijskom albumu sasvim je jasno i imalo upućenima u rad ovih Finaca već pri samom pogledu na sadržaj, odnosno imena pjesama na ovom CD-u. Naime, poznato je kako Children Of Bodom od svojih najranijih faza djelovanja ima običaj snimati obrade svojih omiljenih izvođača koje su tijekom godina bile objavljivane na raznim kompilacijskim tribute izdanjima, singlovima, EP-evima, kao bonus materijal ponekog njihovog studijskog albuma i drugo.

Za razliku od velike većine ovdje stavljenih pjesama, koje smo već imali prilike čuti, tri od njih su ponovo snimljene te pripremljene da se po prvi put negdje pojave. Igrom slučaja ovdje, a teško je ne vjerovati da se u budućnosti neće naći u nekim ‘bonus’ verzijama.

Riječ je o obradi pjesme “Hell Is For Children“, koju u originalu izvodi američka pop rock pjevačica Pat Benatar, zatim obradi pjesme “Antisocial“, koju možemo prozvati i obradom obrade, budući da su ovaj naslov već obradili legendarni thrasheri Anthrax, a pjesmu u originalu izvodi francuski rock-punk bend Trust. Treći je ‘novitet’ “War Inside My Head“, pjesma ‘preuzeta’ od Suicidal Tendencies.

Materijal nije posložen nekim logičnim, ili bolje reći očekivanim, eventualno kronološkim redoslijedom, odnosno periodima nastajanja pjesama ili možda stilskim opredjeljenjima, ali mogli bismo ga, onako usput, podijeliti u dva segmenta. Jedan je onaj kojeg predvode poznati metal i punk klasici, koje je bend uglavnom snimao u ranijoj fazi postojanja, a drugi dio koji zauzimaju obrade nekoć popularnih pop i punk pjesama obrađenih tijekom posljednjih nekoliko godina.

Upravo će naslovi poput “Aces High“, “Don’t Stop On The Top“, “Silent Scream“, “Hellion” te možda i najbolja, sočna, živa i maksimalno žestoka obrada Ramonesovog hita “Somebody Put Something In My Drink“, koja bolje zvuči s metalnim aranžmanima, činiti okosnicu albuma, ‘obojani’ u klasični Children Of Bodom sound s prepoznatljivim klavijaturama, riffovima, solažama te kričavom vokalom Alexi Laiha.

U drugi dio albuma možemo svrstati pjesme ‘otete’ iz svijeta rocka i popa, čiji je odabir vjerojatno iznenadio mnoge, što, globalno gledajući i ne bi trebalo čuditi ako se prisjetimo da mnogi metalci vole eksperimentirati s naslovima iz tih voda (Lacuna Coil, Graveworm…).

Predvodnici tog dijela albuma dolaze nam svakako u vidu legendarne pjesme “Lookin’ Out My Back Door” Creedence Clearwater Revivala, spomenute, “Hell Is For Children”, zatim “Just Dropped In (To See What Condition My Condition Was In)“, country legende Kennya Rogersa i “She Is Beautiful“, koju originalno izvodi heavy rocker Andrew W.K.

U ovim su pjesmama ‘Bodomi’ sebi dopustili lagano poigravanje, kojim su oživjeli osjetniju rekonstrukciju, ali koja istovremeno nije ‘ubila’ njihovu srž. Jasno da je bend u ovim pjesmama imao, i na kraju ga i iskoristio, veći manevarski prostor i prilagodio ga sebi, ali i, još važnije, metalnoj publici.

Uz spomenute pjesme moram još svrstati i “Ooops!… I Did It Again“, obradu nekadašnjeg velikog hita posrnule, pa sada opet navodno uskrsnule ‘pop princeze’ (??!) Britney Spears, koja se čak i dosta drži originalne verzije, u čemu je svakako pomogla i gošća Jonna Kosonen. Ovu, kao i obradu Creedence Clearwater Revivala definitivno bih preporučio DJ-ima na metal tulumima, kako bi izmamili osmijeh među mlađom i melodijama ‘zaraženijom’ ekipom.

“Skeletons In The Closet” nudi i jedno iznenađenje, koje nije vidljivo na vanjskom dijelu omota CD-a, a ono dolazi u vidu osamnaeste, ‘skrivene pjesme’. Riječ je o “Waiting“, koju u originalu izvodi King Diamond, a za ovu ju je prigodu Alexi iznenađujuće dobro skinuo. Spomenimo i kako se ovaj naslov nadovezuje nakon nešto dulje pauze na pjesmu “Ooops!… I Did It Again” pa da netko ne bi ugasio player prerano, da se i to zna.

Iako nemam ništa protiv snimanja obrada, kao i to da se one koriste kao nekakav dodatak ili nadopuna, smatram da je od ovakvih stvari raditi albume sasvim besmisleno i nepotrebno, pogotovo sada kada već to djeluje kao poprilično istrošena formula za kojom su već davno mnogi izvođači posegnuli. Ako su već Children Of Bodom morali izbaciti ovakvo izdanje, tada su si mogli uzeti malo truda i snimiti obrade posebno za ovo izdanje, a ne ponovno izbacivati već odavno poznat i prožvakan materijal.

Zato smatram kako je “Skeletons In The Closet” jedno sasvim zastarjelo i nepotrebno izdanje, za kojim će, ipak, popriličan broj fanova posegnuti. Ako ne zbog neke posebne kvalitete, onda barem zbog popunjavanja kolekcije i dokazivanja odanosti svom omiljenom bendu.