Nešto kao kopneni Gustafi

Za početak da vas upoznam sa dotičnim glazbenicima iako vjerujem da ih većina zna jer prilično se aktivno pojavljuju na svirkama. Kako sam i sam sudjelovao na/u njihovoj zabavi imam pravi pogled na njihovo stvaralaštvo. Dakle bend je nastao u Zagrebu krajem prošlog stoljeća (Halloween, 1999.) s idejom da svoju publiku uveseljava izvedbama swinga, dixieja, bluesa i tradicionalnih jazz standarda.

U tome svakako uspijevaju; uveseljavaju publiku i rade od sasvim običnih svirki prave, dobre, rasne zabave koje samo može poželjeti svaki klub. Kako se broj članova s vremena na vrijeme mijenjao tako je i bend nadopunio naziv, sa samo Sick Swing, prešli su na The Sick Swing Orchestra. A orkestar zato jer ih jednostavno ima puno za prosječno poimanje benda: violina, truba, trombon, klarinet, sax, gitara, kontrabas, klavir, bubanj i vokal.

Kada sve to strpate na pozornicu dobit ćete nevjerojatno kvalitetnu svirku koju uživaju svi. Iznimno su muzikalni i zrače energijom da jednostavno poželite plesati i skakati u ritmu kontrabasa. A kada ih još vidite da i sami uživaju u tome i da to tako uspješno prenose na publiku onda je to još i bolje. To sve uspjeli su strpati i na CD.

Sva ta dobra vibracija iz nastupa uživo je toliko uigrana da je očito sasvim prirodno bilo da i album snime u istom raspoloženju. Violina, truba, bas i misteriozno intrigantan glas (doduše pomalo podsjeća na Balaševića stilom i bojom) tako su skladno i veselo uigrani u taj swing, jazz, blues da pomalo i sami počinjete plesati doma uz zvučnike u ritmu skladbi. I kad pomislite tu je kraj onda počinjete slušati riječi i zapravo tu počinje prava igra. Tekstovi su iskreni i tako osobno prožeti toplinom, a ustvari su parodirani ili možda samo smiješni.

Recimo “Ovaj dan se ne nudim” je tako narodska i slikovita skladba da sama slika svoj spot. Ima tu i covera (“Fly Me To The Moon” – Frank Sinatra), pa poznatih likova iz crtića (“Baltazar“), a i drevnih ciganskih kletvi (“Aći Ći Karabi“).

Da se još kojom riječi osvrnem na vokal koji me u prvi mah malo previše podsjećao na stanovitog glazbenika s ‘ovih’ prostora, ali sam ga srećom kasnije zavolio jer tako osjećajno pjeva i daje se u glazbu. Inače cijeli je orkestar prilično homogen i djeluje jako domaće što je s obzirom na razlike u godinama između članova sasvim pozitivno. Razmišljao sam i kako da vam ih opišem, ovako riječima, ali ne nalazim prave riječi ili barem ne bolje od onih koje sam već napisao. Meni je osobno najdraža stvar Zrno svjetlosti koja me osvojila na prvi ton.

I sada se sigurno pitate pa koja im je mana, a ja vas moram razočarati i reći da je ja nisam uspio naći (osim one ranije spomenute asocijacije na vokal). Uživo se puno znoje, na što će i vas natjerati, skakuću i vrte se i vesele, a otuda i usporedba sa Gustafima. Ako ste na koncerte Gustafa do sada išli isključivo zbog dobre zabave, a niste Istrijan, onda od sada možete skakutati na koncertima The Sick Swing Orchestra.

E i mi imamo svog konja za zabavu, s ponosom vam mogu objaviti, a dobre vibre neće manjkati ni u vašem domu nakon što umetnete album “Bolesno, bolesno…” u player. Dobar, dapače odličan zvuk moram pohvaliti na kraju u odličnoj jazz, blues i swing maniri i preporučiti album svim veseljacima, a posebno onima koji cijene još i potonje glazbene pravce koje su The Sick Swing Orchestra prilično dobro pomiješali. Dakle jedno od boljih ostvarenja koje sa imao prilike čuti u posljednje vrijeme.