Nešto između Athletea i Elbowa

Kada se čuje priča o snimanju albuma i kojim je tijekom ono išlo, najradije bih im stisnuo ruku i rekao ‘Bravo dečki, nije sve u brzoj pari’, ali nakon objave prvijenca Morning Paradea, ostaje velika praznina.

Priča ide otprilike ovako: bend je od svog osnutka (tamo negdje u 2007.) radio na pjesmama, te ih nakon nekog vremena išao testirati pred publikom. Publika i diskografi poludjeli su za njima, sve je bilo spremno za novi britanski hype, ali su momci zaključili da ne žele brzati, da nemaju još dovoljno pjesama za novi album zbog čega su se opet ‘zbuksali’ u studio.

Prije dvije godine, ipak su se odlučili potpisati za nekog od diskografa, a to je bio popularni Parlophone za koji snimaju i neke od najvećih zvijezda današnjice. Ono što su prije izbjegavali, na finalizaciji albuma se dogodilo, pa uz najbolje uvjete snimanja (studio Damona Albarna) dobili smo isprazan album koji je duboko uvučen u britanski zvuk ’90-ih. kroz elektronske premaze. Iskreno, između Morning Paradea i Athletea ne vidim neku pretjeranu razliku.Morning Parade ima moćan stadionski zvuk i siguran sam da bi to odlično zvučalo da imaju produkciju uživo kakvu imaju naprimjer U2 ili Coldplay i taj sitni elektronski štih pojačava dojam gromoglasnosti, ali bendu ipak nedostaju jaki refreni da bi krenuli u tom smjeru, odnosno, nedostaju im općenito jake pjesme ako ne žele biti samo još jedan ‘stadionski’ bend.

Osim Athletea, zvukovno su dosta slični bendovima poput Guillemots ili raspalih The Music sa mnogo manje progresive, pa možda čak i Kasabianu iz lakših tema, ali Morning Parade previše zaglibljuje u coldplayevskim baladnim klišejima, pa i ono dobro ne može isplivati na pravi način, zbog čega se većina skladbi istopi u jednu ravnu liniju iz koje nema pomoći, pa čak niti kada se ubace u nu-rave teritorij Klaxonsa kao što su to preblago učinili s “Under the Stars”.

S druge strane, kada se prihvate klasičnije forme britpopa koji je vladao u ’90-ima., bend uopće ne zvuči loše. Najbolji dokaz za to je energična “Close To Your Heart” koja je negdje na pola puta između Oasisa i The Vervea što kod Britanaca uvelike pobuđuje emocije i simpatije.

“Morning Parade” album je britanskog stadionskog rocka kojem nedostaje srce i duša da bude ono nešto što bi se spojilo u velik i moćan album benda koji je spreman za velike stvari. Ovako gledajući, albumu nedostaju jake pjesme i jaki hitovi što je u današnjoj megaprodukciji siguran znak da ovo neće proći kod prevelikog broja ljudi.

Kroz neke od pjesama osjeća se potencijal benda, za neke od tekstova možemo reći da su i više nego solidni, ali slične glazbene kulise neki drugi bendovi slažu mnogo bolje i efektnije, primjerice Elbow. S toga, ako ste zaljubljenik u britpop na nešto drugačiji način koji i nije toliko efektan, “Morning Parade” bi mogao biti album za vas, u protivnom ćete u njemu teško pronaći utjehu.