Nesputani Mozart za 21. stoljeće

Američki klavirtist i skladatelj Uri Caine poznat je po beskompromisnom stavu prema glazbi, suvremenom pristupu i sklonosti istraživanju. Na Universityu of Pennsylvania studirao je skladanje, a bogato jazzističko iskustvo stekao je svirajući s glazbenicima različitih stilskih iskaza, od mainstreamovaca poput Clarka Terrya ili Buddya De Franca, preko inovatora brazilske glazbe Arta Lindsaya, do glazbenika suvremena jazza poput Dona Byrona, Davea Douglasa, Sama Riversa i drugima.

S raznim je formacijama snimio vlastite albume nerijetko oprečnih pristupa, od tradicije Tin Pan Alleya ili brazilske glazbe, preko solističkih recitala, do elektronske glazbe, te fusion, avangardnog ili mainstream jazza.

Prekretnicu u njegovoj karijeri donio je prije deset godina snimljeni album “Urlicht/Primal Light” na koji je uvrstio obrade djela Gustava Mahlera. Otada snima brojne albume s djelima poznatih skladatelja ozbiljne glazbe: Bacha, Beethovena, Schumanna, Wagnera, te ponovno Mahlera.

U razgovoru što smo ga vodili prigodom nastupa na Muzičkom biennalu 2005. Caine je o svojim glazbenim zamislima rekao: “Zainteresiran sam za odnos strukture i improvizacije. To je struktura koju nalazim u Mahlerovim skladbama ili brazilskom ritmu ili drum & bassu ili swingu. Improvizacija koja postoji unutar tih struktura vezana je uz sve moje projekte. Bavimo li se ‘Goldberg varijacijama’ moramo razmišljati o tradiciji Bachove glazbe.

Proučavajući ih shvatio sam da je Bach kroz to djelo na vlastiti način donio cjelokupni glazbeni svijet. Kod njega se pojavljuju određeni jazz elementi poput walking bass linija i harmonija. Nastojao je uključiti mnoge utjecaje. Pomislio sam da i mi možemo svirati Bacha na razne načine. Bach postoji kao zasebni svijet i spomenik trajne vrijednosti, kao.

Njegova su mi djela uvijek u uhu, otkako sam ih kao mladić slušao u izvedbama Glenna Goulda. Postoje načini da mu se oda priznanje, ali i da se doda nešto vlastito. Imate li skupinu glazbenika koji mogu svirati Bacha i uživati improvizirajući njegovu glazbu, kao i glazbenike koji mogu improvizirati u različitim stilovima, postoji istinski razlog da se to učini.”

Nastavljajući eksperimentirati svojim rabarušenom, duhovitom, ali ujedno vrlo ozbiljnim i studioznim pristupom, Uri Caine je snimio svoj novi album s obradama Mozartovih djela. Zamisao nije originalna, ali pristup svakako je. Naime, Mozartovu su glazbu kao predložak za svakojake ‘nepodopštine’ koristili brojni glazbenici raznih žanrova, između ostalih i naš gitarist Renato Rožić koji živi i djeluje u Kolnu, na suptilan način improvizirajući u crossover kontekstu, kao i austrijski Nouvelle Cuisine, koji Mozarta smješta u konteskt suvremenog jazz big banda.

Stav prema Mozartovoj glazbi Caine iskazuje razigranim i dinamičnim izvedbama punim humora, nenadanih promjena i iznenađenja, koristeći teme tek kao predložak za luđačke aranžmane. Svoje je nadahnute zamisli uvjerljivo ostvario zahvaljujući stalnim, dugogodišnjim suradnicima.

Uz njega na snimanju albuma sudjelovali su violinist Joyce Hammann, klarinetist Chris Speed, trubač Ralph Alessi, gitarist Nguyen Le, kontrabasist Drew Gress, bubnjar Jim Black i DJ Olive koji je ‘vrtio’ gramofone.

Upravo u komunikaciji s tim glazbenicima Caine crpi nadahnuće: “Divno je svirati sa skupinom glazbenika koji se dobro poznaju, ali također i kad se uključuju novi glazbenici. Mnogo je različitih inačica toga, ali, primjerice svirate li godinama zajedno kao što mi sviramo, to ide samo od sebe. Ostvarujem slobodu u glazbi koju sviramo, tragam za iznenađenjima, novim osjećajima.”

Caine Mozartove hitove, uglavnom klavirske sonate, ali i simfonije, kvintet za klarinet i druga djela, promišlja kao svevremensku i univerzalnu glazbu stavljajući ju u kontekst suvremenih stremljenja na globalnoj glazbenoj sceni. Osim što velikanu odaje počast uobičajenim pristupom svojstvenim izvođačima klasične glazbe, on ulazi u rizik interpretirajući njegova djela nesputan žanrovskim odrednicama.

Mozarta improvizira u duhu jazza, ali i rocka sa žestokim solažama na električnoj gitari, world musica istražujući tradicijsku glazbu Afrike, Bliskog istoka i Balkana, te klupske i elektronske glazbe. Ako su do sada ti pristupi bili oprečni, zahvaljujući njegovom vještom ispreplitanju začinjenom duhovitim dosjetkama i asocijacijama takvo spajanje postaje relevantnim i utemeljenim.

“Upuštati se u takve projekte može biti opasno, no nadam se da ću pronači pravi način da to učinim. Izazov je napraviti tako nešto, no ponekad treba riskirati. Razlika u skladanju simfonijskog djela ili izvedbe s jazz trijom u prirodi je onoga čime se bavite. Ideja o strukturi i improvizaciji preko te strukture dovodi do kreiranja varijacija. Mnogo moje glazbe nastaje na taj način.

Skladatelj osmisli temu i koristi harmonije kako bi kreirao mnogo različitih varijacija koristeći istu harmoniju. Na sličan način jazz glazbenici koriste strandarde i improviziraju.”

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 4. studenog 2007.)