Bjork
Biophilia
Datum izdanja: 10.10.2011.
Izdavač: Polydor / Universal Music
Žanr: Alternative, Pop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Osobno jako cijenim Björk Gudmundsdóttir, odnosno njezine muzičke inkarnacije.
Iako, kao klinac isprva nisam mogao smisliti The Sugarcubes – Björkin grleni pjev vječito na rubu urlanja a naročito u kombinaciji s tadašnjim kolegom Einarom Örnom, čiji su rap-recitali, na silu uguravani doslovce u svaku praznu poru albuma “Here Today, Tomorrow Next Week”, samo dodatno produbljivali tu moju tinejdžersku iritaciju senzacijom koja je krajem osamdesetih pohodila i ove krajeve.
Mala dvorana Doma sportova zasjala je tada ‘polarnim svjetlom’ u duhu nedokučive pop glazbe s Islanda a sjećam se i Björkinog gostovanja uživo tim povodom u improviziranom TV-studiju nekadašnjeg OTV-a (danas nezamislivo za umjetnicu njezine veličine – odnosno za bivši OTV). U međuvremenu, stigao je “Hit”, ubrzo i “Human Behaviour” – i time je odjednom zatinjala neka čudna neobjašnjiva slušateljska ljubav spram Björk i njezinog u to vrijeme još uvijek aktualnog benda.
Za početak, kod Björk smo već navikli da svaki naredni album podrazumijeva modni detalj koji prelazi granice njezinog perfekcionističkog ‘besmisla’. Najnoviji ovitak koji je pred nama predstavlja već utabanu stazu po kojoj Björk kroči godinama – uvijek nastojeći zauzeti što ekstravagantniju pozu.
Čak je i taj famozni naslov za novi album – “Biophilia” – predvidljiv. Doduše, ne na način da bismo ga točno pogodili, ali Björkini albumi u sebi odavno pokazuju sklonost regularnom poigravanju “techno” izrazima, odnosno estetskom propitivanju odabranih naslova kojima autorica nastoji zaokružiti neku priču, kao zagriženi, ali ne i preglumljeni autokrat – “Debut”, “Post”, “Telegram”, “Homogenic”, “Vespertine”, “Selmasongs”, “Medulla“, “Volta“…
Znače li nam ti naslovi nešto ili ne, u ovom je slučaju nebitno – ono što nam znači jesu ponuđene albumske cjeline, odnosno njihov glazbeni sadržaj. Björk nije lako slušati niti na jednoj od njih, ali od svog solo “debitiranja” u devedesetima pa naovamo (iako već znamo da “Debut” nije pravi debi, uzevši u obzir kako je Björk svoj prvi (istoimeni) solo-album objavila jako davno, 1977. godine kao 12-godišnja djevojčica), svakom narednom pločom vrlo je impresivno pomicala granice inovativne glazbe. Eklektična zbirka remikseva iz svih tih faza samo je dodatno zacementirala njezin status istinske kreativke. Međutim, kao što sam naveo i u recenziji za album “Eye Contact” američke eksperimentalne senzacije Gang Gang Dance, ta ista eklektičnost može ponekad biti nečiji najgori neprijatelj.
Kod “Biophilie” najveći minus definitivno jest u tome da smo ovo već čuli u sijaset prilika na ranijim albumima Gu?mundsdóttirove. I tu bilo kakvo filozofiranje oko multimedijskog koncepta, obilježenog ekskluzivnim perverzijama od formata, neće puno pomoći. Znamo do koje granice je spremna apstraktizirati svoju priču, znamo njezin ispresijecan, na slogove i do bola raščlanjen djetinji pjevački ton, kojim ostavlja vječiti dojam djeteta koje se igra kockicama, nastojeći pritom unijeti što veće šarenilo boja i oblika – čak i kad nisu spojivi.
Kao i prethodni albumi, “Biophilia” je trebala zasjati neobjašnjivom ljepotom – no zamke koje si je svjesno postavila ovdje proradile su nažalost svom žestinom, iza koje se Björk samo skriva, pritom se bespotrebno dokazujući u brisanju granica između avangarde i pop-glazbe koje je već izbrisala. Krajnji rezultat je nažalost pretenciozan i isforsiran sadržaj.
Naravno, ako priupitate njezine žešće obožavatelje, Björk je Björk – koliko god drugi ne šutjeli o tome. Čak i da uglazbi žute stranice, odaniji fanovi neće joj zamjeriti, već će u tome nastojati pronaći najdublji mogući smisao iako smisla možda neće biti – osim činjenice da je ponekad takvo umjetničko izdrkavanje samo sebi svrha.
Umilno-brutalne teksture koje nastavlja eksploatirati u kontekstu vlastite ekstravagancije i dalje pobuđuju interes – međutim, kombinacija razbacanih krnjih zvukova na rubu slušljivosti, elektronskog ključanja prije i nakon ritmičkih erupcija u svim smjerovima (između ostalih, u tom segmentu ponovno zaduženi Mark Bell i Matthew Herbert), upliva harfe (između ostalih ponovno prisutna Zeena Parkins), uz nezaobilazne ali škrte uplive zbornog pjevanja, ovdje je jako predvidljiva ako već ne i nezanimljiva.
Svemu tome slabo doprinose neobične naprave ove ili one vrste uz standardne puhačke ili žičane instrumente. Uz to, naravno, dodajmo pjev glavne junakinje – koji je u većini pjesama provučen kroz izvjesne filtere, ali bez efekata, zvuči poprilično suho i ako poslušamo cjelinu, zamor ponuđenim aranžmanima je neminovan. Björkine “kockaste” pjevačke ambi(egzibi)cije ostaju kamen spoticanja i razlog zašto je izvjestan dio publike ne može organski ni anorganski smisliti. Na novom albumu između ostalih zahvalila se stručnom timu ljudi koji su joj pomogli u ozdravljenju (!) njezinog glasa.
Ali glas je, bez dvojbe i koliko god to čudno zazvučalo, Björkino najjače oružje – emotivan, šupalj i agresivan u isto vrijeme – i ono najneminovnije, koliko je god nastojali ignorirati u trenucima artističkog samodopadnog ispucavanja vokalnih metaka – unikatan.
Album otvara tema “Moon” – već u startu ubodima po harfi znamo u kojem će smjeru krenuti pjesma. Nije dugo trebalo da Björk započne iznova svojim grlenim glasom naricati riječi, pritom ih ovdje pretvarajući u čestice prašine od koje nam se počinje nekontrolirano kihati. “Thunderbolt” nažalost ne ublažava kihavicu (osim što su umjesto harfe sada u funkciji orgulje) – glavni vokal upotpunjuju zborski uplivi, uz povremene elektronske distrakcije i usporeniji tjeskobni ritam koji daju pjesmi konkretniji oblik, no na kraju duboki tretirani elektro-bas zalazi u neku svoju krajnost i bespovratno ubija u pojam.
“Crystalline” već pokazuje alarmantno stanje stvari – ksilofonsko lupanje po slušateljevoj glavi i Björkin pjev ne vode nikuda, nego samo naglašavaju razmaženost i agresiju biofiličnog derišta koje niti u jednom trenutku ne dopušta drugima oko sebe da udahnu malo zraka predviđenog i za njih. Aritmično nabacivanje minimalističkim pasažima ukazuje prije na to kako se svi uključeni u priču samo dosađuju, a sve završava nepotrebnom, break-coreovski besmislenom razbijačinom. U trenutku kad krene “Cosmogony“, autoru ovih redaka lagano se prispavalo iako je dan tek počeo. Ostatak preslušanog sadržaja stoga ću prepustiti drugima da poslušaju sami i zaključe je li ovo Björk kakvu vole ili ne.
Zašto, pobogu, onda tako ‘visoka’ ocjena albumu?! Ovo je ipak Björk. A “Biophiliu” je u svemu tome možda bolje – jednostavno zanemariti.
