Neoprogresivni ‘dream team’

Klavijaturist Martin Orford najpoznatiji je po tome što je najveći dio svoje karijere proveo u neoprogresivnom rock bendu IQ, čiji je bio osnivač i kojeg je, nakon dvadeset i šest godina provedenog u njemu, napustio 2007. godine.

A još jednu ranije, otkazao je i angažman u Jadisu, bendu sličnog, ili istog, muzičkog opredjeljenja kao i IQ. Nakon toga fokusirao se na rad u svojoj izdavačkoj kući Giant Electric Pea te na komponiranje i snimanje studijskog solo albuma, koje je započeo još dok je bio član oba benda.

Za ovo drugo, odnosno njegovo snimanje, okupio je stvarno elitu neoprogresivnog rocka, što muzičara s kojima je radio u bendovima, što onih koji su mu ostali ‘dužni’ kad je on pomagao njihovim projektima.

Tako su ovu megapostavu upotpunili basist i pjevač John Wetton (King Crimson, Asia), gitaristi John Mitchell (It Bites, Arena), Gary Chandler (Jadis) i Mike Holms, bubnjar Nick D’Virgilio i basist Dave Meros (oba Spock’s Beard), akustični gitarist Steve Thorne, pjevač David Longdon i bubnjar Andy Edwards (oba IQ), Dave Oberle (Gryphon, tamburin, vokal), Colm Murphy (violina).

Ova je ekipa snimila, nakon “Classical Music And Popular Songs” iz 2000., drugi Orfordov solo album. A iz imena muzičara u potpunosti se nazire stilska forma ovog albuma – neoprogresivni rock. Baš onakav, ili najblaže rečeno, sličan onome kakvog izvode svi bendovi imenovani u zagradama.

Dakle, bombastičan, puni, sočan, čist, fin, kompaktan i nedjeljiv sound, s velikom dozom energije, ali i melankoličnog ugođaja, vrhunske instrumentalizacije te posebno jakih pjevačkih angažmana, ali i zarazne melodioznosti.

I da se sve to čuje, ne treba dugo čekati, jer već prvi naslov “The Grand Designs“, doista je grandiozan, s time da je u prvom dijelu nešto sporiji, samim tim i tužniji, s laganijim instrumentalnim izražavanjima klavijatura, gitara, bubnjeva, dosta melodija, osjećajnog pjevanja, a u drugom dijelu ima više solaža, žešćih riffova, ali i renesansnih naznaka u klavijaturama.

Naslovna stvar “The Old Road” najbolja je od svih, a melodični i ‘puni’ vokali Johna Wettona poprilično ju približavaju Asii. Srednje je to brza, u potpunosti ispunjena, melodična pjesma s odmjerenim izmjenama ritmova, razigranim gudačkim dijelovima, koji se na jednom mjestu ‘natječu’ s riffanjem. Posebno je dobar središnji, laganiji dio, s akustikama i osjećajnom flautom, gitarističkim solažama, vokalnim suradnjama, kompletno omasovljenim soundom i odličnim, brzim violinskim finalem.

“Out In The Darkness“, koju pjeva Steve Thorne, nekako je najtužnija pjesma, sa sporijim početkom potpomognutim sampleovima, koja u nastavku prelazi u srednji ritam, i usprkos sjetnom okruženju, mislim da bi se dobro snašla u radijskim prezentacijama.

Iako se možda od njega očekivalo više instrumentala, ovdje su samo dva i to “Power And Speed“, s neuobičajeno brzim pianom i akustikama, jakim bubnjevima i basom, te vrlo glasnim, natjecateljski raspoloženim solo izvedbama gitara i klavijatura, kod kojih se, kao i uostalom na većini albuma, osjeća retro ‘duh’.

Drugi instrumental “Prelude” spada u opus klasike, i svodi se na umjetničku Martinovu izvedbu, u kojoj je glavna riječ pripala pianu, a klavijature su majušna potpora. A kamo spada ovaj album, to je već rečeno, neoprogresivni rock, a dodatak je – s influencama AOR-a, klasike i folka. Toliko o stilskom opredjeljenju, a mjerimo li ga po kvaliteti, njegovo je mjesto zasigurno nešto iznad zlatne sredine.