Neograničena i neopterećena progresivna muzika

U jednom od razgovora s frontmenom Communica, Oddleifom Stenslandom, rekao mi je, uz smiješak, da su im pjesme zato duge jer ih jednostavno ne znaju završiti, te da trenutno nisu u stanju napraviti četverominutnu pjesmu, ali će to možda moći u budućnosti.

Dvije godine nakon tog našeg drugog razgovora, a bilo je to u sklopu promocije “Waves of Visual Decay” albuma, jasno je da još uvijek nisu spremni raditi kratke pjesme.

Dapače, baš je onaj prvi dio Oddleifove konstatacije ovdje još više dobio ‘na težini’. Ne samo da su pjesme i na “Payment of Existence” duge (najkraća 5:39), nego su snimili i jednu više. Naime, za razliku od prva dva albuma, koja su sadržavala po sedam, ovaj ih ima osam. Istina, moramo biti precizni i reći da im je prosjek ovdje nešto srezan, jer je ranije bio i preko osam minuta, no ne bitno da nešto poremeti.

I tu se odmah, iz ovih sitnih tehničkih detalja može zaključiti kako Communic i dalje ima istu formulu po kojoj kreira muziku. I ovoga puta se radi o dugim, kompleksnim, konstruktivnim, inteligentnim pjesmama sa čestim izmjenama ritmova, vrlo bogatim instrumetalnim izražavanjem, jako dobrim, modulativnim pjevanjem i gotovo pa genijalnim aranžiranjem.

Usprkos dužini pjesama, čiji je prosjek preko sedam i pol minuta, zbog svoje raznolikosti, teško da ijedna od njih u bilo kojem svom dijelu može izazvati osjećaj dosade, nelagode, monotonije ili štogod slično što bi vas natjeralo da ju preskočite. U stvari, nema na njemu nekih velikih, kolosalnih promjena u odnosu na prethodnike, ali ima ipak nešto bitno za istaknuti.

Tako da se baš ne može reći da su im svi albumi slični, jer su i prva dva imala međusobnih razlika. Generalno, novi je album nešto melodičniji, samim tim i s pojačanom mogućnošću pamtljivosti pojedinih naslova ali žešći, sound mu je glasniji, i rekao bih progresivniji u odnosu na prijašnja dva, pogotovo spram “Waves of Visual Decay”.

Tako da se baš ne bih složio s, na mnogim mjestima, ponuđenim opisom da je ovo progressive power metal. Jer to je ipak prepovršno i tek djelomice točno. Ako izuzmemo epičniji sound ili ne baš prečesta bubnjarska pedaliranja, nema baš previše power metal karakteristika. Stvarno nemam ništa protiv (pravog) power metala, ali ovo je ipak ‘prekomlicirano’ za svrstavanje u taj subžanr.

Za razliku od, recimo, dosta psihodelične, polutmurne, progresivi svojstvene atmosfere, izvanrednih klavijaturističkih segmenata ili gitarističkog tehniciranja, a da ne govorimo o briljantnim thrash metal riffovima, u kojima se može i dalje čuti ‘duh’ Nevermorea. Što, usput rečeno, Odlief niti ne skriva, jer je rekao i to da je veliki obožavatelj Nevermorea i da mu je čast kada netko Communic uspoređuje s njima.

Tako da bi ovo, po mojoj procjeni, prije ipak bio progresivni thrash heavy metal. Ono čega ovoga puta ima nešto manje je doomerski feeling jer, iako ima jako puno sporih i još sporijih dijelova, oni su ipak nešto, pa teško je reći mekši, jer smo već ustvrdili da je ovo izuzetno snažan, moćan, prodoran, dinamičan album, ali u svakom slučaju ne djeluju mi tako zamršeni, tako ‘tupi’ i tromi kao ranije.

Ne znam hoću li se precizno izraziti, ali mislim da je doomerski utjecaj ovdje poprilično hevijaniziran, što je i jedna od, spomenutih, bitnijih karakteristika. U svim se segmentima osjeća pojačani utjecaj heavya, pogotovo kroz energiju, još više melodiju, a to i jeste održavanje progresivnog kontinuiteta.

Pogotovo bih to rekao za mnoge gitarističke dijelove, koji su bolno dobri, pogotovo u otvaranju većine kompozicija, a posebno su impresivni u dijelovima u kojima se ‘lome’ razarajući thrash, s melodičnijim i čišćim heavy riffovima i solodionicama.

Jednostavno, njihov jako kvalitetan spoj siline, tehnike i melodije nemoguće je ne uočiti odmah. Kada sam spomenuo melodiju, mislim da su i vokali jako usmjereni u njezinu pravcu, mada su i dalje gotovo pa nevjerojatno snažni, ali istovremeno i melankolični. Pravi, onako muški, puni, odzvanjajući, baš kakvi trebaju biti da zadovolje sve zamišljene omjere.

Isto tako, vrlo je zanimljiv udio klavijatura, koje gotovo niti u jednom momentu ne prelaze zacrtanu granicu i puno puta treba biti jako pozoran ne bi li ih se čulo. Ali opet, svoju atmosfersku, progresivnu ulogu, kojoj je cilj bio čim bolje se influentirati u sound, a opet ostati nenapadan, odigrale su maksimalno profesionalno. Čak i u dijelovima gdje se ‘poigravalo’ sa synthevima.

Gotovo da bi isto mogli reći i za bas-sekcije, izuzmemo li neke dijelove u kojima su svojim individualnim izletom stvorile vrlo ‘neugodnu’ atmosferu. Vrlo snažna produkcija (opet, po treći puta, Jacob Hansen) omogućila je i bubnjevima da se maksimalno iskažu i pokažu kolikom snagom raspolažu.

Dokaz da ima puno melodija ‘leži’ odmah u otvarajućem naslovu “On Ancient Ground“, koji ih ima u najvećem kontinuitetu, usprkos sporijim i melankoličnijim ritmovima, i koje direktno leže na vokalnim varijacijama.

Čak i melankoličnija stvar od ove je “The Abandoned One“, s otvarajućim synth/riff dijelom, laganim miksom riff/solo, ali i sa snažnijim gitarama, protkanim vrlo čistim, čvrtim heavy solažama, te back pjevanjem i finalnom akustikom, kao svojevrsnim šlagom stavljenim na cijelu poludeprimirajuću konstrukciju.

Na dosta melodije ‘položena’ je i naslovna pjesma, s jakim uvodnim thrash riffovima, akustičnim usporavanjama koji pridnose, opet, depresivnijem načinu izražavanja, ali i ponajboljim solom.

Da ne bi baš ispalo kako power nijen zastupljen, treba reći da je pjesma “Through the Labyrinth of Years” tipičan prog power naslov, s gitarističkim soundom, duplim bas bubnjanjem i najepičnijim atmosferom, koju upotpunjuje jedan kraći dio s bas-gitarom u glavnoj ulozi.

To i nije neka posebna pjesma, ujedno je i najkraća, ali, eto, kad spomenuh da ima ljudi koji Communic doživljavaju kao progressive power metal bend, da prikažem kako su i oni u pravu. Ne i većinski jer, uz ostale, pjesme “Ravens Cry” i pogotovo “Stone Carved Eyes” tipične su Communic pjesme, rađene na način kako je opisano u uvodu. Duge i s velikim manevarskim prostorom i samim tim velikom mogućnošću strukturalnih obrađivanja unutar njih.

Mislim da je ovim albumom Communic po treći puta dokazao da je, ako ne unikatni, onda zasigurno jedan od zanimljivijih metal proizvoda ‘lansiran’ na tržište u zadnjih nekoliko godina. Istina, ima u njemu utjecaja Nevermorea, možda čak i više Sanctuarya, Evergreya, Queensrychea, Symphony X-a, to se ne može poreći.

No ja sam ipak skloniji tvrdnji da taj bend ima svoj prepoznatljiv stil i pretpostavljam da neće proći puno vremena kada će netko napraviti nešto slično ovome i Communic biti u situaciji da ga se uspoređuje s njim. Ili njima.