Neodoljiva kozmička pop odiseja

Brački kozmonaut Valentino Bošković, prema viđenjima lokalnog stanovništva, svoju je ‘tešku makinu’ od space shuttlea izradio od ‘neki’ materijoli…’ te se u svemir, navodno iziritiran crkvenom demagogijom, s raketne postaje na Vidovoj gori lansirao 1646. godine.

Premda je konačno odredište bio tek susjedni Mars, on se uskoro, svladan nostalgijom za rodnim Bračem, odlučio vratiti natrag, no put kući ispostavio se suviše dugim, a povratak gotovo apstraktnim. Upravo tu počinje priča.Splitski Bračani Josip Radić i Branko Dragičević napravili su zbilja dobru stvar kad su, kako sami ističu, iz puke zajebancije izmislili Valentina Boškovića i prionuli stvaranju soundtracka za njegovu nostalgiju. Prvi album nazvan “VSSR” (Vozi Son Se Raketon) pojavio se 2014. godine, a njegov poprilično zreliji nastavak “Marsovska listina“, s podnaslovom “VSSR 2”, novo je objavljena simpatična kozmička pop odiseja.

Bez obzira u kakvom je elementu ovaj dvojac bio pri stvaranju ovog albuma, konačni proizvod uhu je poprilično ugodan osvježavajući materijal, na trenutke humorističan, na trenutke sjetan, pomalo i psihodeličan, ali sveukupno nimalo dosadan ili naivan. Pjesme su jako dobro aranžirane, bogate su ambijentalnim eskapadama i sve su u službi koncepta priče, a takav sjajni tok jedino pomalo narušava “Ashke Maresh” koja zvuči kao da je ispala iz pera kozmičkog Davora Radolfija.

Prevladaju synthevi i akustične gitare, nešto malo lagane distorzije, ritam mašina i zvukovi elektronike, kroz koje se prožima old school futuristički soundscape. Humorno nostalgično putovanje svemirom uvjerljivo je dočarano gotovo svakim tonom pa se na trenutke učini kako se ovdje radi o posveti stvarnoj osobi.

“Pymbymlymby” početak je putovanja, a Valentino “gre u nebo…”, gdje će “ponit samo važne stvori” kao što su ‘cicipjoverice’ i ‘skafonderice’, što god ‘cicipjoverice’ zapravo bile. Čakavština je već ovdje ultra zarazna i neodoljiva, a nastavlja se tijekom čitavog albuma. Velika vrednota zvana otočanski dijalekt najsvjetlija je točka ovog projekta i album ni upola ne bi bio interesantan da je otpjevan na standardnom književnom jeziku. To ide u prilog i samom liku Valentina Boškovića.

U svojoj besjedi, on je ponajviše zaokupljen misaonim tokovima u njegovom sadašnjem vremenu, ali prisutni su i pripovjedački flashbackovi koji nas vode u njegovo djetinjstvo ili kasniju životnu dob (“Nima nima nima nima vode”). Prošla otočanska vremena dočarana su primjerice i upadima crkvenih zvona i misnog napjeva (“Marsferatu”) ili zvukovima cvrčaka i okorjelim lokalcem koji demagoški vješto negira bitnost Valentinova poduhvata. Valentina to ni najmanje ne smeta. On odriješito kaže: “Arlecchino dello cosmo, kako judi zovedu mene… arlecchino dello cosmo, kako zovedu, jebe se mene…”

Psihodelični ispadi, kad je u pitanju odiseja u svemiru, već pomalo spadaju u domenu klišeja, no stvaranju sličnog ambijenta Radić i Dragičević pristupaju pomalo originalno, reklo bi se na davidbowievovski/daftpunkovski/pinkfloydovski način. Upravo u tom pravcu vodi nas najbolja pjesma na albumu, definirajuća “10645 Brač” – sjetna i eterična, pomalo dramatična skladba u kojoj se Valentinova nostalgija ponajviše očituje. “Gledan u nu balotu… da mi se vrotit…” jedan je od najefektnijih stihova “Marsovske listine”, a ako momci ikad oforme puni bend i odluče nastupati uživo, ova pjesma bila bi siguran vrhunac svake večeri.

Premda je osmišljen iz neozbiljnosti, Valentinov lik mogao bi postati kultna ličnost domaće glazbene scene, ukoliko to već nije. Nažalost, otkrivanje njegova konačne sudbine bilo bi ravno nepoželjnom nastavku kultnog filma. S “Marsovskom listinom” rečeno je taman toliko da se moždane vijuge uposle maštanjem o mogućim ishodima ove otočansko-kozmičke odiseje. Zato bi treći album, s jedne strane bio suvišan, ali s glazbene strane, stječe se dojam da autori streme prema još boljem i kvalitetnijem zvuku te da bi u budućnosti lako mogli iznenaditi zbilja impresivnim uratkom.