Neobjavljeni Ray po prvi put

Svega deset pjesama i četrdesetak minuta punokrvnog bluesa, R&B-a, popa, soula, gospela i countrya posve je dovoljno za potvrdu kako je Ray Charles bio jedan i jedinstven. ‘Rare Genius’, kako kaže i sama kompilacija.

“Rare Genius: The Undiscovered Masters” album je neobjavljenih pjesama za čiji se izbor pobrinuo John Burk, a Concord Records pažljivo planirao objavu kako bi proslavio 80. rođendan već šest godina mrtvog Raya Charlesa. Ako ste i pomislili kako je riječ o poludovršenim i škripavim snimkama sa zadatkom izvući novac iz novčanika – prevarili ste se.

Istina, pjesme su bile upravo takve kada ih je Burk izvukao iz Charlesovog studija, pa ih je odlučio malo dotjerati. Osim ekipe tehničara, našli su se tu i glazbenici (Keb’ Mo’, Bobby Sparks…) koji su ispleli mrežu oko Charlesove jezgre dosnimivši svoje dionice. Čistunci ne trebaju prigovarati, jednako kako su Pettyevi Heartbreakersi snimali peti Cashov American, tako je i ova ekipa bila na visini zadatka: obzirno, pristojno, s puno ukusa i poštovanja prema Rayevoj ostavštini.

Iako snimane kroz tri desetljeća (od 1970. do 1990.) i premda šeću kroz različite žanrove, posve je jasno tko drži sve na okupu: Ray Charles, njegov talent, stil i nadasve vizija. Ili kako bi to spretno sročio Burk: “Ray je uvijek uspijevao uvjeriti slušatelja u ono što pjeva, u svaki stih; u njegovom je glasu bilo toliko emocija i strasti.”

Izbor pjesama sveo se na one ljubavne tematike, preciznije o usponima i padovima svake veze i/ili romance, vječno omiljenoj temi slijepog glazbenika. Slušajući ove bisere, doista nije teško zamisliti ga kako se klati lijevo-desno za klavirom uživajući u svakom trenutku.

Jedina pjesma koja iskače iz zadanog kolosijeka je posljednja “Why Me, Lord?” Krisa Kristoffersona. Jednu od najvećih country/gospel pjesama za koju je Elvis Presley rekao da mu je najbolja pjesma na svijetu (upravo joj je on promijenio ime, pjesma se u originalu zove “Why Me?”) ovdje su u duetu otpjevali Ray Charles i Johnny Cash.

Predviđena za nikada objavljeni album početkom ’80-ih., nadživjela je oba svoja izvođača. U pjesmi koja je dobila soul tretman, Ray je taj koji dominira pjesmom prepoznatljivim stilom na Hammondu, no melodiju pjeva Cash, Charles pjeva samo prateći vokal (jednako kao što će 13 godina kasnije Cash pjevati na albumu grupe U2, a Bono i The Edge ga pratiti). Prava riječ za opisati njihov duet ne postoji: spokojna i radosna izvedba dvoje ljudi koji uživaju u svakoj sekundi svoga života svakoga trenutka.

Ako vam netko kaže kako je ovaj album tek posthumna kolekcija dosnimljenih i produkcijski ušminkanih pjesama, samo se nasmijte i recite da je u pravu. Pustite ga neka vjeruje da ovaj album ne može stajati uz bok ‘pravim’ albumima Raya Charlesa.