Neobjašnjivo čudni genijalac

Industrial, electro, metal machine, synthpop, pa čak i EDM… Svakako su nazivali glavnu igračku Trent Reznora – Nine Inch Nails.

I svejedno, čovjek je oduvijek bio primjećivan, prisvajan, posvajan, analiziran i uspoređivan od strane metal svijeta. Ta agresija jednostavno se nije uspjela uvući pod kožu nikakvim čistuncima, a bome ni mainstream izdavačima… Iz nekog razloga, NIN će ostati vječita enigma u mojoj kolekciji albuma.

Trent Reznor izbacio je ponešto albuma, oni u ’90-ima prozvani su kultnima, smještani su na svakojake popise ‘100 albuma koje u životu morat čuti’ i slično, svaki od njih dobivao je i svoje (dodatne) remix verzije, nerijetko su imali pauze od pet godina između sebe, a sada je razdoblje od albuma “The Slip” odlučio nazvati polu-raspad benda (benda kojeg je jedini član).

U međuvremenu je Reznor odradio pripreme koje su, čak i logično, rezultirale novom kolekcijom pjesama (iako je krenuo pisati samo 3-4 pjesme za ‘best of’). Pripreme su obuhvaćale svadbu, dva sina, muzičko partnerstvo sa ženom (How To Destroy Angels), rad na uvrnutim soundtrack albumima pod vlastitim imenom (“Social Network” i “Girl With A Dragon Tattoo”), dobivanje Oscara, mržnju major izdavača, predomišljanje u vlastitim stavovima, revolucionarne najave i – povratak na major izdavača. Jako zanimljiv lik…

Čovjek, barem mislim, nije niti jednom spomenuo samoubojstvo na novom albumu, ali sami naslov “Hesitation Marks” već govori o tome. To su one incijalne rane koje si samoubojica nanosi isprobavanjem odabranog oružja. Vjerojatno čovjek jest ozbiljniji, zreliji, usredotočeniji. Vjerojatno je uspio razbiti sve životne iluzije, ali da je postao pozitivniji – baš i nije…

“I’m just tryin’ to find my way / I have made a great mistake / Pray The Lord my soul to take” moli na “Find My Way” i još jednom podsjeća da posjeduje nekakvu čudnu vibru u svojim zvukovima i aranžmanima. “Everything” (kaže – prva koju je napisao za album) najbliže je nekakvoj power-pop himni kakvu bi izdavači valjda očekivali kada vide da neki rocker odluči biti agresivan elektronikom.

“Came Back Haunted” je upravo najbolji primjer takvog singla – pjesme koja ne može biti hit po nikakvim modernim postulatima, ali je i dalje najbolji primjer trenutno najupečatljivijeg djela ovog čovjeka. Naravno, ako ne računate “All Time Low” na kojoj kao da mu gostuje Frusciante ukaljan uvrnutom okolinom. Od ostalih, “Various Methods of Escape” i “Satellite” definitivno su kandidati za one koje se polako i bezobrazno zavlače pod kožu.

Agresivan, industrijalan, mrvicu gitaristički, ali većinom pod dojmom onoga u što je zadnjih godina zavirio. Seksualne frustracije, paranoja, mržnja, očaj, gađenje ili što god vam padne na pamet… Sve to Trent obrađuje, ali valjda iz nekog novog kuta – trijeznog i roditeljskog, ali zadnje vrijeme i brutalno uspješnog.

Minimalistički pristup jedne muzičke picajzle opet je proizveo nakrcanu muziku – jezivu, prljavu, grdu i simpatično čudnu. No budimo realni – NIN su ionako oduvijek bili ‘čudan’ bend…