Nema zamjene za The Replacementse

    2115

    The Replacements

    Let It Be (Remastered)

    Datum izdanja: 26.05.2008.

    Izdavač: Rhino

    Žanr: Punk, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. I Will Dare
    2. Favorite Thing
    3. We’re Coming Out
    4. Tommy Gets His Tonsils Out
    5. Androgynous
    6. Black Diamond
    7. Unsatisfied
    8. Seen Your Video
    9. Gary’s Got A Boner
    10. Sixteen Blue
    11. Answering Machine
    12. 20th Century Boy
    13. Perfectly Lethal
    14. Temptation Eyes
    15. Answering Machine
    16. Heartbeat – It’s A Lovebeat
    17. Sixteen Blue

    Postoji jedna stavka oko koje se svađam sa svima koji to žele, a to je muzika osamdesetih. Ako gledamo mainstream pop, osamdesete su crna rupa u popularnoj muzici, jer su donijele na površinu ono najgore: ziherašku umirujuću lobotomiziranu muziku koja ‘svima paše’, da ne spominjemo pojavu MTV-a, videospotove kojima je muzika samo soundtrack za izložbu lijepih tijela i lokacija u spotu, očajnu, tzv. ‘modernu’ produkciju praćenu beživotnim sintetičkim snare-bubnjevima, hrpu izvođača koji ne znaju ni pjevati, ni svirati, niti napisati pjesmu, a najgore od najgoreg je estetika ‘lijepog i sretnog’. Frizure fudbalerke su ipak kategorija za sebe.

    Grupa The Replacements s gore navedenim imala veze jedino zato što su nosili fudbalerke. Zajedno s bendovima R.E.M., The Minutemen, Husker Du, Pixies i Dream Syndicate činili su okosnicu nezavisnih bendova koji su se čak i po cijenu nesigurne budućnosti držali svojih muzičkih uvjerenja.

    Dobro, nisu se možda oni toliko držali svojih muzičkih uvjerenja, koliko tadašnje TV i radiostanice svog uvjerenja da takve stvari neće puštati u svom eteru. Predvođeni pjevačem i glavnim autorom Paulom Westerbergom, The Replacements su gajili gitaristički, reski, zvečeći, urlatorski zvuk hiperaktivne djece koji žele pažnju svojih roditelja i koji su znali upakirati sjajne melodije praćene gubitničkim pričicama.

    Koncerti su im bili razbarušeni, varirali od izvrsnih do ultra-očajnih. Možda bi Westerberg i kompanija čak i htjeli biti sofisticirani, samo što za tako nešto nisu imali talenta. Nasreću. Oni bi bili okarakterizirani kao lijepi gubitnici, samo što nisu bili lijepi. Na taj način su donijeli naramak pjesmica o teškim frustracijama o odrastanju i konzumaciji alkohola i srodnih opijata popraćenim histeričnim pjevanjem i bučnim okidanjem akorda te iznimno psihodeličnim solažama koje je teško dvaput ponoviti jerbo toliko dobro ipak nisu znali (mogli/htjeli?) svirati.

    Muziku podržava

    Sve u svemu, “Let It Be” je zadnja stvar koju bi pravovjerni konzument pop-muzike osamdesetih htio čuti. Ako po opisu podsjećaju na Nirvanu, to je zato što je na albumu “Let It Be” doista moguće naći što je sve Cobain naučio od Westerberga, od vokalnih stilizacija, do samog strukturiranja buke. Pardon, pjesme.

    Također im je zajednički osjećaj otuđenosti i neprihvaćenosti u kulturi osamdesetih te sklonost agresivnom izražavanju očaja uz uvijek prisutno nisko samopoštovanje. Westerberg ima nešto zajedničko i s Tomom Waitsom (Glas? Odabir luzerskih tema?), s tim da je Waits pametni šeširdžija koji se povremeno pravi lud, a Westerberg je previše opsjednut svojim nedostacima (Alkohol? Strahovi? Želja za prihvaćanjem?) da bi nekad ispao jako pametan. Iako privatno vjerojatno jest.

    Izdan 1984., album “Let It Be” je njihov zadnji za etiketu Twin-Tone nakon kojega su prešli na veću diskografsku etiketu Sire. “Let It Be” se smatra njihovim prvim zrelijim ostvarenjem i korakom naprijed za bend iako niti prva dva prethodnika nisu uopće loša.

    Friško remasteriran (ove godine, skupa s ostalim albumima grupe), upakiran s bonus pjesmama, ponovo daje priliku svijetu da upozna taj toliko puta prezreni bend. No, treba biti realan i reći da bendovi koji su non stop pijani i ne pretjerano odgovornog ponašanja zaslužuju da ih se pogleda sumnjičavo i s dozom skepse.

    Međutim kada taj bend izvede “I Will Dare” (na kojoj gostuje brat suborac protiv loše muzike Peter Buck), “Unsatisfied“, i pogotovo predivnu “Sixteen Blue“, slušatelj se osjeća s jedne strane pregaženo, a s druge zadivljeno. Koliko god taj bend zvučao kaotično, u pjesmama se osjeća nevjerojatna doza ljepote i ranjivosti.

    “Let It Be” nije savršen album, da se razumijemo, ali kada na ploči imate šest pjesama koje su čisti klasici rocka osamdesetih, lako se pregrmi preko onih malo manje uspješnih. Iako i one imaju svoj šarm.

    Ponovno izdanje ovog albuma daje nam na uvid koliko je jednostavno napraviti dobar album, ako imaš jako puno srca te iskrenosti. A i talenta kao Paul Westerberg.

    Muziku podržava