Nema predaje!

Paul Weller u srednjim godinama života ne odustaje od rock’n’rolla. Bubanj, bas, gitara i klavijature u njegovim radničkim rukama postaju ubojito oružje koje reže kao kod upola mlađih punkera.

Njegov pretposljednji album “22 Dreams” je šarolik kolaž najrazličitijih stilova koje si možemo zamisliti, a posljednji, friško objavljeni “Wake Up The Nation” je rad koji otkriva prvu Wellerovu ljubav – električne gitare odvrnute do 11.

Na “22 Dreams” smo sanjali što bismo sve mogli odsvirati, a s “Wake Up The Nation” je na redu buđenje. U privatnom životu Welleru se dogodio razlaz s majkom dvoje njegove djece i smrt njegovog oca koji mu je bio i prvi menadžer. Palo je i jedno pomirenje, i to s Bruce Foxtonom, basistom grupe The Jam. Ovaj album Weller će posvetiti trima pokojnicima: svom ocu, Foxtonovoj supruzi i Robertu Kirbyu, koji je poznat po orkestracijama za Nick Drakea i mnoge druge uglavnom britanske muzičare.

Paul Weller je predvodio grupu The Jam u mladosti, ali u 52. nema vremena za pekmeženje. “Wake Up The Nation” je punk-rockerski album s natruhama psihodelije koji uglavnom uspijeva zadržati uvjerljivost i agresivnost. U četrdeset minuta natiskalo se 16 pjesama, vremena za teatralnost, patetiku i pompoznost nema. Od 16 pjesama 12 traje ispod tri minute, a samo jedna preskače granicu od 4 minute, što čak i teoretski dovodi mogućnost za postojanje praznog hoda na nulu.

Dojam je da se sve svira ‘iz prve’, i da je sve snimljeno slučajno, netko je upalio snimanje, dok su živčani punkeri svirali u studiju i iskaljivali svoju frustraciju. Bijes i stav je tu, šarolikost zvukova također: teško da će netko htjeti krivo pogledati Wellera nakon što čuje zvučni napad ove ploče. Iako je bijes dominantan, Wellerov bijes nije bijes balavca.

“Wake Up The Nation” je neurotična ploča koju je napravio čovjek kojeg je lako iznervirati i koji žuri na vlak, pa na autobus, onda na avion, pa u Ameriku, a navečer se još mora vratiti doma. Omot sugerira slično: “22 Dreams” će dati bujni kolorit, “Wake Up The Nation” je crno-bijelo ukoričena. Da je pokojni Robert Kirby živ, ne bi se previše naradio s orkestracijama na “Wake Up The Nation”. Pretposljednja “Pieces of Dream” u naslovu i u zvuku zadržava nešto s prethodne ploče i nudi dobrodošlo osvježenje.

Iako je “Wake Up The Nation” ploča koja je napravljena s razlogom, povremeno se ipak nazire autorsko zakazivanje: nije baš sve u žestini i stavu, iako Wellerova izvedba uspijeva dosta toga pokriti. Wellerovi fanovi će svakako uživati, a ostali – neka prvo probaju s “22 Dreams“.