Nema ovdje izdaje

Vava, bivši gitarist Laufera, proteklih nekoliko godina je ponovno izgradio svoj renome vrsnog glazbenika u projektima koji uopće nemaju veze s onim što mu je radio matični bend.

Nije da se između Laufera i solo-izdanja Vava izgubio, već samo nismo
imali priliku vidjeti svu njegovu genijalnost na jednom mjestu kao
danas.

Nakon slabije zapaženog Mona, Vava se ‘iznova rodio’ 2005. kada je svijetu podario album “Del Mono” na kojem je, u stilu Santane, ugostio mnoge sebi drage pjevače da mu pomognu iznjedriti pjesme. Album je bio solidan, a svoje prave umjetničke aspiracije ipak je pokazao tek 2008. godine s albumom “Soundtrack“.

Kao i album “Soundtrack“, tako je i “Poljubac je izdaja” lišen svih komercijalnih apetita jer to nije muzika za široke mase, već za ljubitelja nešto drugačijeg, eksperimentalnijeg zvuka kojeg gitara i popratni instrumenti mogu pružiti. Nema tu pop-melodija, nema tu velikih refrena, štoviše, nema niti jednog stiha i pjevanja, sve je zapakirano u celofan artističkog rocka koji bi se idealno uklopio u podloge nekog dramaturški dinamičkog trilera.

Već na prvu se mogu osjetiti uzori tipa Rya Coodera i Briana Enoa, ali ja bih nadodao i brdo ‘modernijih’ autora poput Radioheada i Björk jer u mnogim temama Vava ‘zabrije’ slično kao i oni. Ipak, Vava je još uvijek daleko od njih, on je još uvijek u fazi učenja, ali to ne čini ovaj album manje vrijednim jer je i dosad dovoljno naučio. To ponajviše mislim za atmosfere pjesama koje su vrlo osebujne, drže slušatelje napetim tijekom cijelog preslušavanja albuma i bez imalo okolišanja pružaju više od onog što se često može slušati na radio-postajama kod nas.

Ne znam zašto je glavnu inspiraciju pronašao u biblijskom liku Jude, odnosno u njegovoj prijevari, ali je lijepo vidjeti da i nešto religiozno može potaknuti čovjeka na razmišljanje te ga inspirirati za ovakvo djelo u kojem nema nikakvog foliranja i glumatanja.

Je li i Vava izdajnik i prevarant, morat ćete zaključiti sami u dvadeset pjesama koje su obogaćene s dva bonusa. Od tog niza pjesama teško je išta izdvojiti budući da su pjesme povezane pričom, odnosno, možda bih se bolje mogao izraziti riječima kao igra gitare i zvukovlja miks-pulta u kojem se ističu bljeskovi Vavinih vizija.

Ipak, album u cijelosti ima i svojih mana pa koliko god on bio genijalan, nedostaje mu malo više dinamike u pojedinim dijelovima, pa bi dodavanje nešto drugačijih zvučnih kulisa bio idealan iskorak kao što je to dobio npr. s pjesmom “ad-Dimashqi” u kojoj je ubacio obične riffove akustične gitare i klavira.

Za Vavu definitivno možemo reći da je umjetnik, da je čovjek koji ima sposobnost proizvesti neuobičajen album kojeg bi mogli zavoljeti mnogi, pa bez obzira koliko živio u sjeni Urbana, poznatijeg člana Laufera, ima mjesta i za njega, posebno zbog toga što su Rijeka i Hrvatska male, možda i premale kad gledamo samu glazbu.

Dosezi ovog albuma bi svakako bili i znatno veći da uz njega ide i neki film gdje bi se posložila sva glazba (sad mi prvo pada na pamet genijalni soundtrack za “There Will Be Blood”), ali i ovako samostalno će biti rado slušan u mojem playeru kroz nekoliko godina zbog svoje ljepote, raznolikosti i prije svega prodornosti koju nosi uz sebe.