Nema kraja izazovima

    1859

    Tamara Obrovac

    Madirosa

    Datum izdanja: 23.05.2011.

    Izdavač: Aquarius Records

    Žanr: Etno, Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Titanic / Tango ča ča ča
    2. Rožica
    3. Dube sanjan
    4. Ča će mi lipota
    5. Daleko je…
    6. Zoven
    7. Lipo moje tilo
    8. Madirosa
    9. Sama bez tebe
    10. Villa Idola

    S Tamarom Obrovac, bogme, nikad dosadno. Nakon svih glazbenih iznenađenja i mijena, neumorna Puležanka ovaj put publici je ponudila još i – vremenski stroj.

    Ni manje ni više: njezin najnoviji album “Madirosa” u cijelosti je načinjen od skladbi snimljenih još 2008., a za publiku priređenih i objavljenih tek prije neki dan. Zavidni jezici vjerojatno bi razloge za ovako neuobičajeni skok kroz vrijeme (i prostor) pronašli u nedostatku aktualnog, friškog materijala i obvezama prema matičnom diskografu. No, da ta varijanta baš i nema veze sa stanjem stvari najbolje pokazuje sve fascinantniji kreativni tempo što ga je čelična istarska lady sama sebi u međuvremenu nametnula. Podsjetimo, 2009. je ostvarila vjerojatno najbolji album čitave (dotadašnje) karijere, do kosti izvrstan “Neću više jazz kantati“, s elektrificiranom verzijom Transhistrie; potom je prvo odvezala jedra koncertnom projektu IstraIrska Ensemble, a onda i najnovijem IstrArmenia Ensemble, koji je s raznih strana pokupio iznimne recenzije.

    O nekakvoj stvaralačkoj stanci, dakle, teško može biti govora, a o manjku nadahnuća još i manje. Prije će biti da je “Madirosa” ostavljena da malko odstoji dok se usklade svi termini i obveze brojnih i lokacijski raštrkanih postava Tamarinih sastava, a i da se produkcijski sve izbrusi.

    Muziku podržava

    Treba pritom imati na umu da bi primjenjivanje enoloških metoda na pripremu i objavljivanje ploče moglo ipak imati i jednu konkretnu konzekvencu kod publike. Vjerojatno će svi oni koji su od njezina novog rada očekivali nekovrsni nastavak bombastičnog i vrhunskog albuma prethodnika biti donekle razočarani povratkom klasičnijem zvuku Transhistrie. Ovdje se, međutim, upravo i radi o ‘klasičnom’ zvuku. “Madirosa” – što je autoričin imaginarni pojam za mediteransku ružu, koja, po njenim vlastitim riječima, “simbolizira osobni doživljaj Mediterana kao kulturološkog i glazbenog univerzuma” – presudno je ozračena zvukovima, bojama i atmosferama gudačkog kvarteta, što ih za ovu prigodu izvodi češki sastav Epoque.

    Tako je klasična glazba i službeno ušla u glazbeni svijet Obrovčeve, u izvedbi ukupno devetero glazbenika. Sad već postaje jasnije da je riječ o prilično riskantnoj igri, u kojoj valja pomiriti ne samo međuigru dva posve različita sastava, već i klasične strukture i improvizaciju s jakim etno-stilizacijama, što je najvidljivije upravo u naslovnoj skladbi. Čitava ploča, međutim, uspješno brodi svim svojim zahtjevnim vodama i daje dovoljno vremena svim idejama da se razviju: tek dvije skladbe traju kraće od pet minuta, dok čitav album donosi čak 78 minuta zvuka.

    Ako sve ovo zvuči kao podosta kompleksno, niste se prevarili: posrijedi je zacijelo najsloženiji i najambiciozniji album Tamare Obrovac do sada, koji se ne prima ni izbliza tako lako kao “Neću više jazz kantati“; ali “Madirosa” će ambicioznijim i pažljivijim slušateljima donijeti čitavo more najrazličitijih detalja, od novih čitanja već standardnih “Daleko je…” (u čitavih 11 minuta, s odličnim introm na flauti i all-out improvizaciji u središnjem dijelu, s Levačićevim bubnjarskim solom) i “Villa Idola“, čija je razigrana izvedba jedan od vrhova ploče, do iznimnih tango-improvizacija u “Sama bez tebe” (gdje solo-bravure drži vazda eklektični Uroš Rakovec) ili pak otvarajućoj skladbi.

    Upravo senzibilitet ovog iznimnog gitarista donio je ponešto starodrevni štih u “Lipo moje tilo“, dok minuciozni rad Tamarinog ‘kućnog harmonikaša’ Fausta Beccalosija vrlo često predstavlja ključnu sponu između Epoque kvarteta i kvinteta Transhistrie, stvarajući asocijacije na atmosfere Astora Piazzole, kojemu album možda i najviše duguje.

    Prigovor se pritom može uputiti prevladavajućem melankolično-elegičnom raspoloženju ploče, koje rijetko prelazi na posve sunčanu stranu, osim u nježno rasplesanoj “Rožici“. Čak ni sjajna “Ča će mi lipota” (vjerojatno najljepši i najuspjeliji trenutak albuma) nije bez svoje brige i strepnje, što ju tobože iz drugog plana zorno akcentuiraju izvrsni gudači. Čežnja u interpretaciji Tamare Obrovac rijetko, doduše, može promašiti – a ondje gdje je sve posloženo s bezgrešnim osjećajem za mjeru i (još više) finoću akustičarske interpretacije lako će oduševiti, kao u silno suptilnoj “Zoven” – no potpuna dominantnost tugaljivih raspoloženja kod ovako velike ploče može kod slušatelja s vremenom doista stvoriti zasićenje.

    No, za poklonike tanga i fada – koji su, uz istrijanske strastvene disonance, glavne idejne koordinate ovog kozmičkog svemediteranskog cvijeta Tamare Obrovac – sve je jasno: takve glazbe nema bez barem pritajenog bola u grudima. U to ubacite izniman smisao za dramatiku Epoque kvarteta i vrlo suptilnu improvizaciju Transhistrie, koja će s tri prigušena tona ostvariti više nego drugi s komornim orkestrom; a ispred svih njih pjevačicu frapantne emotivnosti i još veće ekspresivnosti, čija sposobnost za nijansirano ispjevavanje svih traganja ljudskog srca kao da raste s godinama. Preko svega povucite još četiri žestoke crte improvizacije i imate “Madirosu”: ploču koja mnogo traži, dosta daje, ali više od svega pokazuje da za Tamaru Obrovac i njezin petočlani odred za sve situacije jedva da postoje granice. Strepnje od izazova, kao što znamo, već odavno nema.

    0 Shares
    Muziku podržava