Nema kraja izazovima

S Tamarom Obrovac, bogme, nikad dosadno. Nakon svih glazbenih iznenađenja i mijena, neumorna Puležanka ovaj put publici je ponudila još i – vremenski stroj.

Ni manje ni više: njezin najnoviji album “Madirosa” u cijelosti je načinjen od skladbi snimljenih još 2008., a za publiku priređenih i objavljenih tek prije neki dan. Zavidni jezici vjerojatno bi razloge za ovako neuobičajeni skok kroz vrijeme (i prostor) pronašli u nedostatku aktualnog, friškog materijala i obvezama prema matičnom diskografu. No, da ta varijanta baš i nema veze sa stanjem stvari najbolje pokazuje sve fascinantniji kreativni tempo što ga je čelična istarska lady sama sebi u međuvremenu nametnula. Podsjetimo, 2009. je ostvarila vjerojatno najbolji album čitave (dotadašnje) karijere, do kosti izvrstan “Neću više jazz kantati“, s elektrificiranom verzijom Transhistrie; potom je prvo odvezala jedra koncertnom projektu IstraIrska Ensemble, a onda i najnovijem IstrArmenia Ensemble, koji je s raznih strana pokupio iznimne recenzije.

O nekakvoj stvaralačkoj stanci, dakle, teško može biti govora, a o manjku nadahnuća još i manje. Prije će biti da je “Madirosa” ostavljena da malko odstoji dok se usklade svi termini i obveze brojnih i lokacijski raštrkanih postava Tamarinih sastava, a i da se produkcijski sve izbrusi.

Treba pritom imati na umu da bi primjenjivanje enoloških metoda na pripremu i objavljivanje ploče moglo ipak imati i jednu konkretnu konzekvencu kod publike. Vjerojatno će svi oni koji su od njezina novog rada očekivali nekovrsni nastavak bombastičnog i vrhunskog albuma prethodnika biti donekle razočarani povratkom klasičnijem zvuku Transhistrie. Ovdje se, međutim, upravo i radi o ‘klasičnom’ zvuku. “Madirosa” – što je autoričin imaginarni pojam za mediteransku ružu, koja, po njenim vlastitim riječima, “simbolizira osobni doživljaj Mediterana kao kulturološkog i glazbenog univerzuma” – presudno je ozračena zvukovima, bojama i atmosferama gudačkog kvarteta, što ih za ovu prigodu izvodi češki sastav Epoque.

Tako je klasična glazba i službeno ušla u glazbeni svijet Obrovčeve, u izvedbi ukupno devetero glazbenika. Sad već postaje jasnije da je riječ o prilično riskantnoj igri, u kojoj valja pomiriti ne samo međuigru dva posve različita sastava, već i klasične strukture i improvizaciju s jakim etno-stilizacijama, što je najvidljivije upravo u naslovnoj skladbi. Čitava ploča, međutim, uspješno brodi svim svojim zahtjevnim vodama i daje dovoljno vremena svim idejama da se razviju: tek dvije skladbe traju kraće od pet minuta, dok čitav album donosi čak 78 minuta zvuka.

Ako sve ovo zvuči kao podosta kompleksno, niste se prevarili: posrijedi je zacijelo najsloženiji i najambiciozniji album Tamare Obrovac do sada, koji se ne prima ni izbliza tako lako kao “Neću više jazz kantati“; ali “Madirosa” će ambicioznijim i pažljivijim slušateljima donijeti čitavo more najrazličitijih detalja, od novih čitanja već standardnih “Daleko je…” (u čitavih 11 minuta, s odličnim introm na flauti i all-out improvizaciji u središnjem dijelu, s Levačićevim bubnjarskim solom) i “Villa Idola“, čija je razigrana izvedba jedan od vrhova ploče, do iznimnih tango-improvizacija u “Sama bez tebe” (gdje solo-bravure drži vazda eklektični Uroš Rakovec) ili pak otvarajućoj skladbi.

Upravo senzibilitet ovog iznimnog gitarista donio je ponešto starodrevni štih u “Lipo moje tilo“, dok minuciozni rad Tamarinog ‘kućnog harmonikaša’ Fausta Beccalosija vrlo često predstavlja ključnu sponu između Epoque kvarteta i kvinteta Transhistrie, stvarajući asocijacije na atmosfere Astora Piazzole, kojemu album možda i najviše duguje.

Prigovor se pritom može uputiti prevladavajućem melankolično-elegičnom raspoloženju ploče, koje rijetko prelazi na posve sunčanu stranu, osim u nježno rasplesanoj “Rožici“. Čak ni sjajna “Ča će mi lipota” (vjerojatno najljepši i najuspjeliji trenutak albuma) nije bez svoje brige i strepnje, što ju tobože iz drugog plana zorno akcentuiraju izvrsni gudači. Čežnja u interpretaciji Tamare Obrovac rijetko, doduše, može promašiti – a ondje gdje je sve posloženo s bezgrešnim osjećajem za mjeru i (još više) finoću akustičarske interpretacije lako će oduševiti, kao u silno suptilnoj “Zoven” – no potpuna dominantnost tugaljivih raspoloženja kod ovako velike ploče može kod slušatelja s vremenom doista stvoriti zasićenje.

No, za poklonike tanga i fada – koji su, uz istrijanske strastvene disonance, glavne idejne koordinate ovog kozmičkog svemediteranskog cvijeta Tamare Obrovac – sve je jasno: takve glazbe nema bez barem pritajenog bola u grudima. U to ubacite izniman smisao za dramatiku Epoque kvarteta i vrlo suptilnu improvizaciju Transhistrie, koja će s tri prigušena tona ostvariti više nego drugi s komornim orkestrom; a ispred svih njih pjevačicu frapantne emotivnosti i još veće ekspresivnosti, čija sposobnost za nijansirano ispjevavanje svih traganja ljudskog srca kao da raste s godinama. Preko svega povucite još četiri žestoke crte improvizacije i imate “Madirosu”: ploču koja mnogo traži, dosta daje, ali više od svega pokazuje da za Tamaru Obrovac i njezin petočlani odred za sve situacije jedva da postoje granice. Strepnje od izazova, kao što znamo, već odavno nema.