Nekad je sve bilo jednostavnije

    1021

    Mićo i Mačke

    Iz druge perspektive

    Datum izdanja: 23.04.2013.

    Izdavač: Chansonfest

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Draga
    2. Pokloni mi
    3. Anamarija
    4. Blues života
    5. Halo generacijo
    6. Četvrta dimenzija
    7. Noćas, noćas
    8. Minimalno – maksimalno
    9. Zlica
    10. Trebamo li mi
    11. T-t-telefon
    12. Ti si ta

    Nema ovdje mnogo filozofije. Rock je negdje u drugoj polovici šezdesetih izgubio na jednostavnosti i izravnosti.

    Rock publika dobila je još i bolju glazbu, rodio se i tvrđi i progresivni rock, no izvorni, originalni rock’n’roll zvuk sve se rjeđe svirao. Danas je on nažalost dio manje retro scene na kojoj glavnu riječ vode glazbeni nostalgičari, s time što su najaktivniji pripadnici još i dalje živog rockabilly pokreta.Svaki je album ovakvog sastava dobrodošao predah od današnjeg rocka koji s ovakvim, originalnim, zvukom nema gotovo ništa zajedničko. Rock’n’roll danas se u tragovima može naći jedino kod ponekog hard rock ili punk benda, dok su današnji alt ili indie trendovi takav način sviranja gotovo u potpunosti napustili.

    Mićo i Mačke relativno je poznat zagrebački bend kojem je očigledno cilj odsvirati onaj predivni rock’n’roll koji su proslavili Elvis i Eddie Cochran, s time što materijal nekako najviše podsjeća na Carla Perkinsa. Nezaobilazan su dodatak novim inkarnacijama ove glazbe klavijature koje onda odvuku glazbu prema sedamdesetima i tadašnjoj interpretaciji žanra iz pedesetih. Za klavijature na ovom je albumu zadužen Jurica Leikauff, vjerojatno i najpoznatiji član benda, koji, između ostalog, svira i u Prljavom kazalištu.

    Muziku podržava

    Album počinje pomalo vulgarnom, ali i zabavnom, “Draga“, dok je sljedeća “Pokloni mi” premazana jakim blues mastima, uz usnu harmoniku Nevena Mijača. Na te dvije pjesme bend odmah pokazuje kakav album čeka slušatelja. Rock’n’roll s klavijaturama i pokojim blues ili country motivom.

    Na trenutke glazba odlazi u neke modernije ili suvremenije trenutke, što se najbolje primjećuje u sporijim pjesmama, poput “Anamarija” ili “Noćas, noćas“. Bluesa ima, prije svega, u “Pokloni mi” i “Blues života” te “Ti si ta“, dok je velika većina pjesama ipak odsvirana u okviru rock’n’rolla u vremenu koje bismo u Americi mogli smjestiti u period 1956. – 1964.

    Kad bismo baš morali usporediti ovaj album s bilo kojim hrvatskim materijalom, mogli bismo posegnuti za, danas u potpunosti zaboravljenom, pločom Cadillaca Waltera Neugebauera iz 1982. “It’s Only Rock’n’Roll” na kojoj je odsvirana vrlo slična glazba. Malo se toga promijeni u 31 godinu ako rock sviraš onako kako se on svirao u vremenu kad su crnci sjedili na zadnjim sjedištima autobusa.

    Kroz čitavih 40-ak minuta Mićina materijala provlače se motivi ljubavi, Zagreba, rockera i rock’n’rolla te pokojeg uzvika “Elvis” koji jasno poručuju od kud dolazi sve ovo. Album navodi na misaoni povratak u neko prošlo vrijeme. Ljepše vrijeme.

    Od ’50-ih i Elvisa u njegovoj crvenoj košulji kod Sama Philipsa, Carla Perkinsa i njegove proklete nesreće, Eddieja Cochrana i njegove proklete nesreće, Jamesa Deana i njegove proklete nesreće, Ritchieja Valensa i Buddya Hollya i njihove proklete nesreće, ali i do njihovih rockerskih budnica koje su oblikovale više-manje sve što je došlo kasnije.

    Vodi nas i u šezdesete do scene tzv. ‘električara’ koji su prašili sredinom 1960-ih, Matta Collinsa i Crvenih koralja. Iako se Mićo, prema riječima pjesme “Halo generacijo“, rodio 1965., izgleda da njega posebno inspirira glazba koja se svirala baš negdje do njegova rođenja. I ‘preko bare’ i ovdje.

    Album koji će mnogo više razveseliti nego oduševiti.

    Muziku podržava