Neka stara svitanja

Bečki sastav Summoning nedvojbeno spada u vrh austrijske scene, a po stilskom opredjeljenju jedan je od unikatnijih na kompletnoj metalnoj.

Spoj black metala s tmurnom, teatralnom atmosferom, folk melodijama i ambijentalno/epsko/srednjevjekovnim ugođajem malo je bendova uspjelo spojiti na tako suptilan i elegantan način. Ako je uopće kojemu tako nešto i uspjelo. Takvim je stilom uspio izgraditi kultni status kod ‘raznobojne’ metal publike, ali i steći veliki broj onih koji ga baš ne cijene. Pogotovo kod ljubitelja konvencionalnog black metala. No štogod tko mislio, činjenica je da Summoning, iako se stilski nije previše promijenio, već gotovo dvadeset godina objavljuje zanimljive, napete i nadasve kvalitetne albume u kojima je usavršio spoj zvuka i atmosfere. S time da je u prvom dijelu karijere, od 1995. do 2001. očigledno bio kreativniji i objavio ih pet, a od tada “Oath Bound”, izašao 2006., te predmetni “Old Mornings Dawn“, sveukupno sedmi album. No, glazbenici obično kažu da sa starenjem, ozbiljnošću i zrelošću bolje razumiju bit glazbe, pa uzmu više vremena da poslože nove materijale. A i inspiraciju je, valjda, sve teže pronaći, sa starenjem i vrijeme brže prolazi…

Tolkien i srednji vijek neiscrpno su njeno vrelo i za Summoningov duo Protector i Silenius, koji su zajedno od osnivanja benda, dvadeset godina, a usamljeni još od 1995., otkad su ih napustili Trifixion i Pazuzu. Rekosmo dakle da je “Old Mornings Dawn” istkan od black metala i moćne epske ambijentalnosti. Razlika između njega i prethodnih albuma je u nešto manjem udjelu black metala, s povišenom omjerom srednjevjekovne atmosferičnosti i folka, što će reći da je nešto mekši. Uz mračnu, dobrim dijelom i tešku atmosferu, karakteristike blacka pronalaze se u posirovljenim, spuštenim gitarskim tonovima i bolno izranjavanim, vrištećim vokalima.

Poznato je da se Summoningov rad velikim dijelom bazira na programingu, pa tako i ovi, klasični metalni segmenti katkad zazvuče kao da su i oni u cjelosti ‘odsvirani’ na računalu i ne bi bilo loše s vremena na vrijeme ubaciti koji solo ili moćniji i razorniji prijelaz. Pjevanja i gitarske distorzije poprilično su slične, pa s vremenom postaju dosadnjikave, ali vokalni dijelovi ipak budu raznovrsniji i dinamičniji uz pomoć zborskih back-upova i ratničkih naracija. No problem pjevanja, koje započinje agresivno, blackerski tradicionalno, pa se nakon nekog vremena smekša i olabavi, provlači se kroz gotovo sve pjesme. I dok su klavijature i orkestralne dionice sasvim lijepo napravljene, praktički prekrivaju sve nedostatke, u prvom redu gitara, bubnjevi često znaju biti prezaigrani, zvuče nekako plastično, prepolirano i previše iskazuju svoju ‘robotiziranu’ stranu. Poglavito u dijelovima gdje se očekuje jači i odmjereniji udarac u doboš, a dobije se neki razlijevajući, skoro pa popistički sound.

Harmoničnost je jedna od glavnih karakteristika Summoningovih albuma, pa tako ona niti ovdje nije izostala. Najjača strana albuma leži u gustim i rafiniranim aranžmanima, kojima se vješto sakrila činjenica da je više poslagivan, puzzlast, nešto kao doljepljivan, nego kontinuirano sniman, pa tako, usprkos spomenutom sumornijem atmosferskom opredjeljenju i djelomičnom vokalno/gitarskom apatičnošću, uglavnom zvuči ugodno i dosta slušljivo. Bez obzira što traje 66 minuta, što izuzev intra “Evernight” nema kraće pjesme od 7:23 i što su sve poprilično sporog ritma. Također, izuzetno su lijepo implementirane fanfare, koje izdanju daju pobjednički šarm, a sve vrvi od emocijama nabijenih melodija, koje udahnjuju potrebnu dozu topline.

Poput slučaja pjesme “Flammifer“, koja se izdvaja i rasprostranjenijim gitarama i snažnijim vokalima, dok naslovna stvar “Old Mornings Dawn” nekako djeluje najepičnije, s ponajviše folky utjecaja, spomenutih fanfara i zborskih dionica. Naglasak na orkestralije i epičnost posebnost su i pjesme “Caradhras“, s još zastupljenijim fanfarama, proigranijim bubnjem, onomatopejom grmljavine, naglašenom kombinacijom bahatog vrištanja i profinjenog zbora i jakom utjecajem srednjevjekovnih melodija, dok “Of Pale White Morns and Darkened Eves” započinje s naglašenijim bubnjarskim ritmovima, a u nastavku je moćan ep s obiljem srednjevjekovnih melodija, fanfara, screamova, sirovih gitara i štogod zborovanja. Mračni piano i akustike, nešto jasnije gitare, čiste solo vokalne dionice poduprte zborskim pjevanjem, sumornim interludijem uz piano, te naracije, neke su od glavnih karakteristika bolno tužne pjesme “Earthshine“.

Bez obzira na neke zamjerke, može se reći da Summoning niti ovoga puta nije razočarao svoje fanove. Sigurno je da je složio (barem) dobar album. Da li baš po željama svih, to je teško reći, ali za vjerovati je da će većina biti zadovoljna. Ako ničim drugim, onda činjenicom da je ovaj album predstavlja reprezentativni Summoning, kakav je bio i kakav će, vrlo vjerojatno biti i u budućnosti.